Iako je udaljen samo dva sata avionom, čim smo ugledali novi kontinent shvatili smo da je to jedna potpuno različita zemlja. Na prvi pogled iz aviona pitate se ima li tu uopće ikakvog raslinja, drveća, trave, bilo čega. Kad smo sletjeli u zračnu luku Monastir, situacija je već bila bolja, lijepo uređen aerodrom i puno palmi, baš pravi mediteranski ugođaj. Putem do Port El Kantaouia, saznali smo neke stvari o samoj zemlji Tunisu tj. Republici Tunis.

Tunis na sjeveru i istoku graniči sa Sredozemnim morem, na zapadu s Alžirom te na jugoistoku s Libijom. Ime države dolazi od imena glavnog grada Tunisa, koji se nalazi na sjeveru zemlje. Oko 40 posto zemlje prekriva saharska pustinja, a u smjeru jugozapad-sjeveroistok proteže se planinski lanac, koji je dio Atlasa. Klima je podložna sredozemnim i saharskim utjecajima. Iako su nas upozoravali da ne idemo u Tunis u srpnju zbog nesnosnih vrućina, ja sam se ugodno iznenadila kako tamo i na preko 40° Celzijevih nije vruće, jer na obali uvijek puše vjetrić.

Izlaz na plažu je u sklopu hotela, a svaki hotel obavezno ima i bazen. Plaža je pješčana i proteže se nekoliko kilometara, to je sad stvar ukusa, koliko netko voli pijesak koji kasnije pronalaziš posvuda. Meni nije smetalo.

Naš prvi izlet bio je u glavni grad Tunis, najviše nas se dojmila Medina za koju kažu da je jedna od najljepših, ali i najvećih u Tunisu. To su uske uličice krcate štandovima i dućanima iz kojih vrebaju spretni prodavači ne bi li nas neuke Europljane namamili na kupnju nekog suvenira po deseterostruko većoj cijeni. Naravno, oni očekuju cjenkanje, ali ja nisam imala previše uspjeha, jer sam očito u startu davala prenisku cijenu, bar sam tako zaključila iz njihovih gestikulacija, a vjerojatno je pala i pokoja psovka na arapskom. Kupnju suvenira radije sam obavila u dućanima s fiksnom cijenom.

Glavna avenija je Habiba Burgibe, uređena po uzoru na pariški Champs-Élysées. U Tunisu se nalazi i muzej Bardo što znači 'vrt'. U njemu se nalazi najveća zbirka rimskih mozaika na svijetu. Nakon glavnog grada posjetili smo Kartagu. Osnovali su je fenički trgovci iz Tira, a uništili Rimljani tijekom trećeg punskog rata. Zbog njezina bogatstva i važnosti, Kartagu su još nazivali 'dragulj Sredozemlja'.

U lijepom sjećanju mi je ostala i posjet najljepšem naselju – Sidi Bou Said. Gradić je smješten na brdu svjetionika. Za vrijeme Feničana tu je bio veliki svjetionik koji je usmjeravao brodove prema Kartagi. Sidi Bou Said u kojem su sve kuće bijele, a vrata i prozori obojani su u plavo privlačan je mnogim umjetnicima, slikarima, piscima, glazbenicima.

Na plaži ima raznih aktivnosti pa tako nismo mogli propustiti vožnju padobranom i jet ski što tamo možete iznajmiti za kojih 70-80 kuna, a cijene takvih aktivnosti u Hrvatskoj trostruko više.

Ipak, uza sve te morske radosti nestrpljivo sam iščekivala dvodnevni izlet u Saharu. Na putu do Sahare prvo smo stali u Kairouanu, četvrtom svetom mjestu u islamu .Tamo možete vidjeti džamiju (izvana) koju svake godine posjeti tisuće muslimana za vrijeme Ramazana. Dvije stvari koje nikako ne smijete propustiti kad dođete u pustinju je adrenalinska vožnja džipovima po dinama. Koliko smo se smijali, toliko smo se i grčevito držali za sve rukohvate u džipu i, naravno, nezaobilazno jahanje deva. Deve smo jahali u rano jutro prije nego što je zapržilo sunce koje smo dočekali na slanim jezerima u pet sati ujutro ne bismo li uhvatili najljepši izlazak sunca. Deve su pitome i vrlo umiljate i stvarno je gušt kad shvatiš da zaista jašeš devu u Sahari i ne znaš više u kojoj bi se pozi naslikao ne bi li ovjekovječio taj trenutak. To je ujedno stvarno bio i vrhunac našeg posjeta Tunisu.

Između ostalog, svakako još trebam spomenuti promet u Tunisu. Potpuno je kaotičan i ima puno kružnih tokova. Taksi je jako jeftin, a najveći gušt je vozit se tuk-tukom. To je motor s otvorenom prikolicom i svaka je vožnja izlaganje riziku, ali i živi smijeh.

Tuniska kuhinja priča je za sebe. Sve ovisi o ukusu. Koriste puno ovčetine, piletine i janjetine s puno raznih začina, šafrana, curryja, rajčica. Kuskus je u Tunisu najraširenija žitarica i pripravlja se s mesom i povrćem. Hrana u hotelima više je prilagođena Europljanima, ali ništa nema okus kao kod nas. Nekima se svidjelo, meni baš i ne, ali svakako sve treba probati. Još neke od zanimljivih lokacija su berberske kuće, uklesane u stijene gdje neki Tunižani i dan-danas žive, i arena u El Jemu, za koju kažu da je treća po veličini u svijetu. Zaista, Tunis pruža puno toga, sve je zanimljivo samim time što je drukčije nego kod nas i bilo mi je stvarno žao kad smo se vraćali doma.