1.Turkinje su u pravilu ljepše od Turaka.
2.Nema Turkinja s kratkom kosom (u četiri dana vidjela sam samo dvije).
3.Turci su opušteni, ne trebaju alkohol ni sitni sat da polude u nekim odabranim kafićima.
4.Ne znam je li slučajno, ali vidjela sam samo mačke da kopaju po smeću.

Hvala Bogu (ili Alahu) da smo kasnili u polasku: izgubili smo red za slijetanje, uletjeli u gužvu na nebu iznad Istanbula pa smo uživali u niskom letu iznad grada i Crnog mora. Od silnih zaokreta više nisam bila sigurna gdje je sjever, ili bolje reći zapad. Kompas mi više ionako nije trebao. Nosile su me rijeke ljudi koje su se slijevale ulicama i sokacima. Kao da se svih desetak milijuna ljudi odlučilo pokazati odjednom. Lijepo je vidjeti da turističkom mekom ne vladaju turisti, nego domaći.

U Istanbulu nema pravila: s povijesno važnog tornja Galata možeš se diviti Topkapi saraju i Aja Sofiji s onu stranu Zlatnog roga, ali i vidjeti ruševnu zgradu samo nekoliko metara pred sobom. Možeš se zalijepiti za bezbrojne minarete koji se propinju oko džamija, a zato što nisu nešto na što si naviknut, možeš se poželjeti ne odlijepiti od tih prizora. Ili se, kao najmanje biće, ogrnuti hodžinim odlučnim pjevom kada čita sure pa, bio ti vjernik ili ne, osjetiš strahopoštovanje:

VE-L-ASRI! INNE-L-INSANE LEFI HUSR
ILLE-L-LEZINE AMENU WE AMILU-S-SALIHATI
WE TEWASAW BI-L-HAKKI, WE TEWASAW BI-S-SABR
(Tako mi vremena! Doista su svi ljudi na gubitku, osim onih koji vjeruju, rade dobra djela i preporučuju jedni drugima istinu i strpljivost.)

Moraš se zadiviti i pred 15-stoljetnom Aja Sofijom koja, iako je preobražena u džamiju, nije izbrisala tragove kršćanstva kojem je prvobitno posvećena. Zaokuplja te pitanje kako su je u 6. st. za samo pet godina mogli sagraditi tako moćnu i izdržljivu na krikove kršćana koji su, sklanjajući se u njeno srce, ubijeni u 15. st. kada je crkva postajala džamija. Naježiš se, jer ti se čini da se sama od sebe šapuće legenda o nagovještaju njihove krvave sudbine.

Drugi put se naježiš kada prijeđeš cestu i počneš se pomalo približavati Plavoj džamiji iz 17. st, mlađahnoj u odnosu na Aja Sofiju. Ta te plavooka ljepotica ne želi vidjeti preko tijela, samo preko očiju, kao i bilo koja džamija. Da sam mogla otpustiti kočnicu od navale uzbuđenja pred cijelim razredom pokrivenih djevojaka koje su, jer je bio petak, došle na molitvu, zamolila bih nekoga od muslimana koji su se prali prije ulaska u hram da mi pokažu kako to čine pa da i sama pokušam, kao što kršćani umoče prst u svetu vodu na ulazu u svoj hram.

A ljudi… Šaroliko društvo. I glasno. I uslužno i toplo, ali i prevarantsko. No nisu svi takvi, ali dobar dio bazarskih prodavača jest, pa i konobara u restoranima i kafićima. Jedan mi je 'zemljak' pokušavao prodati kožnu jaknu i dugo sam mu objašnjavala da ne nosim takvu odjeću. Svijest o čistoći, što je to?! Po ulicama se baca sve što je u rukama višak; kada se povuku štandovi, iza njih ostaju hrpe smeća za koje se moraš pitati: Pa otkud?! A kad se udaljavaš od Taksima prema Bešiktašu, prolazeći Parkom mačaka, moraš dobro gledati da ne staneš u najmrskiju zapreku na putu. Ali u istom parku vidjet ćeš i skupinu derana koji zračnicom gađaju balone! Ali i dnevne spavače.

Kako je tek šarena ponuda odjeće: od genijalnih detalja do neshvatljivo čudnih oprava. No što se prodaje, to se i nosi. A najbolje se prodaju slastice koje su prava otrovno slatka raskoš. Svatko bi na turskom pladnju našao nešto što mu se sviđa. Tako i u ponudi nargila koje, među ostalim, privlače i slatkim mirisom koji se širi sokacima. I među njima sam odabrala jabuku, kao i među čajevima kada sam htjela presjeći onaj koji je u stalnoj, gotovo besplatnoj ponudi.

Ta sveprisutna jabuka mora mi za ovu priču biti više od mirisa i okusa. Mora me povesti do priče o ženama koja mora obuhvatiti i haremskih oko dvije tisuće, koliko ih je katkad znao imati sultan u odajama Topkapija. Ne mogu a da se ne zapitam kako su kratile vrijeme, što su radile, osim razmišljale o tome da nisu mogle birati svoju sudbinu ili je ipak pokušavale uzeti u svoje ruke tako što će se nametnuti sultanu u vrijeme kada bi mogle začeti pa da rode sina i dobiju povlašteni položaj. Je li se koja od njih ipak uspjela zaljubiti u vlasnika svog života i tijela? Je li čeznula za životom izvan zidina, za mirisima s Bospora koji joj je bio blizu, a nedostupan? Ili je smišljala kako da ukrasni lanci oko njenih gležnjeva zvone što umilnije, tako da bude odabrana?

Pitam se što Turkinje danas misle o životu svojih pretkinja. Sjete li ih se kad pokrivaju kosu, kada odijevaju duge bezlične balonere u bojama koje i nisu boje? Obrisi njihovih tijela moraju se izgubiti u nemaštovitu odabiru, pitam se čijem. No s druge strane, ima onih koje nisu tako obilježene i za koje se nadam da su same svoje vlasnice. Ima i pokrivenih djevojaka koje činjenicu što imaju odjevni detalj više koriste da bi ga pretvorile u modni detalj. S tim se doista znaju razigrati i to je tako lijepo vidjeti. Ima i onih skrivenih iza burke, kojima se vide samo oči. Pokušavam se u mislima uvući u taj njihov oklop da vidim kako bih se sama u tome osjećala. Ne uspijeva mi i zahvaljujem nebesima. Ali poštujem to što susrećem u Istanbulu. Posebno kad vidim da tradicionalan muslimanski par hoda držeći se za ruke. Kroz njihove se dlanove nazire, želim u to vjerovati, staložen suživot pun poštovanja i ljubavi.

Ostat će mi urezani prizori ribiča s mosta Galata, mase ljudi koja je zasjela na betonu u luci nešto prigristi, ludih prodavača koji su tako naporni u pokušaju da ti nešto prodaju, napasnika, zatim oronulih brodova koji su možda još iz 2. svjetskog rata i koji možda nikada nisu ni renovirani kako bi trebalo. Posebno ću pamtiti, što dulje budem mogla, smirujući pogled prema Crnom moru na mjestu gdje počinje Bospor. Osjećat ću svježinu koja dolazi s tamnomodrog bespuća i zamišljati da ću se vratiti.