Skupi se tu mala trkačka rekreativna i ona ozbiljnija zajednica, trči se u dvije varijante 5 i 10 kilometara, a ove godine uvedena je posebna vrijednost: kategorija za osobe s invaliditetom. Nisam brojio, ali mislim da je ove godine bilo oko 800 sudionika, što će reći da su se okupili brojni kontinentalci, a sudeći po glasovima koje sam čuo po stazi, nađu se tu i koji Dalmoš i Primorac.

Lijep trkački izlet

Od organizatora do sudionika, sve je to mlad svijet u kojem ja spadam među veterane i sve prođe u opuštenoj atmosferi i veselju, uključujući i obavezni grah s kuhanim vinom, što se nakon utrke poslužuje u školi 'August Cesarec'. Sve u svemu, lijep trkački izlet, koji sam ove godine začinio i s posebnim zagrijavanjem: dok su drugi već trčkarali uz obalu rječice, ja sam se zapričao izabravši između toliko mladih jednog od najmlađih – duhom!

Najstariji hrvatski maratonac

Kad sam pred školom vidio Stjepana Puha u tankoj crvenoj trenirčici i s crnom francuskom kapicom, pomislio sam – za svojih šezdeset i kusur - super se drži. Pazi da ne bi – Stjepan iduće godine puni 80 godina, najstariji je hrvatski maratonac, s tim da ne zna koliko je točno maratona istrčao, ali je siguran da ima više maratona u nogama nego godina života.

'Nisam ja baš sve brojio, ima ih sigurno više od 90, a manje od 100', priča mi, dok se oko nas već lagano stvara gužva od trkača, a krapinska limena glazba uvježbava prve taktove 'Beži Jankec, cug ti bu pobegel'.

Cug baš prolazi prugom put Zagreba dok mi Stjepan priča kuda je sve i kako je počeo trčati.

'Počeo sam u srednjoj školi, u pedesetima, na 1.500 metara i bio sam dobar. Poslije sam služio vojsku u Zadru pa sam i tamo trčao. Pa sam neko vrijeme radio u Šibeniku, a znate kad ste geodet, onda puno hodate, pa sam si ja mislio, a zašto ja ne bih spojio posao i ljubav? Pa bi mi na poslu rekli Štijef – trebalo bi na teren sutra, nekih 20 kilometara od grada, raspitaj se kad ti ide autobus. Zakaj bih ja išao busom? Pa imam noge, samo se moram ranije dignuti. I tako bih ja u ruksak stavio svoj alat, ponio neki gablec i trkom na teren. Tako sam trenirao', smije se Stjepan, ali to je tek početak jedne od najzanimljivijih priča o trčanju koje sam dotad čuo. U šezdesetima Stjepan je odlučio virnuti izvan udruženoga rada i odselio se u Kanadu. I tamo je radio kao geodet, ali je i trčao.

Neobično kanadsko iskustvo: Obavještavao susjede kad će trčati da ne pomisle da je poludio

'Ima jedna stvar koja je tada, unatoč Hladnom ratu, bila jednaka za socijalizam i za kapitalizam. I jedni i drugi na nas trkače dugoprugaše gledali su kao na, blago rečeno, čudake. Sjećam se, imao sam jednog znalca trkača u CalgaryJu koji mi je pričao da bi dan uoči dužine (dana kad se trči dugo i sporo) obilazio kvart i informirao susjede da će trčati i da je - inače dobro. 'Znaš, kad bi me vidjeli kako trčim tako bezveze, posumnjali bi da mi se nešto pošemerilo u glavi, pa sam ih ja obavještavao da je sve OK. U stilu, da sam inače normalan, a to što trčim mi se može oprostiti', smije se Stjepan, koji je u Kanadi odradio i otrčao četiri godine, ali tada još nije bio maratonac. Trčao je duge pruge, ali hladnoća ga je otjerala i to u drugu krajnost – otišao je u Afriku.

Afričko iskustvo: Trčao sam po dinama - bos

'E, tamo sam sa svojim štapovima i nivelirima mjerio naftovode. Tada nije bilo modernih satova s GPS-om, nitko nije znao dužine, ali ja samsebi mjerio i točno bih na trasama znao gdje je 10, gdje 15, gdje 20 kilometara. I trčao sam i dalje, potpuno sam! Tko je tamo znao za klubove i dugoprugaše. Nije bilo ni tenisica. Trčao sam po pješčanim dinama - bos. Sad je to opet došlo u modu, u nas u klubu o bosonogom trčanju drži predavanja mladi kolega Ivan Bublić. U Africi sam otrčao svoj prvi maraton. Zapravo, nije to bilo natjecanje, jer sam ja bio jedini trkač. Jednostavno sam si izmeril 42 kilometra i 195 metara i otrčal onak za svoj gušt. A u Africi sam se i naviknuo na velike temperature, pa sam postao trkač za sve uvjete: u Kanadi za led i zimu, u Africi za pijesak i vrućinu', prisjeća se Stjepan.

U Africi je trčao tri godine pa se vratio i radio na nuklearki Krško. Tada je isprobao druge uvjete – nasip uz Savu.

'To je bilo dobro, jer mi je omogućavalo ilegalu. Ljudi su i tu čudno gledali na trkače na duge pruge, tako da sam ja uvijek gledao da im ne dam povoda da me tako lako 'pospreme u Vrapče'', smije se i dodaje da je i kad se preselio u Krapinu i tu počeo miran život u katastru, trčao uglavnom po noći i po šumama i gorama.

Trend trčanja u Hrvatsku stigao sa zakašnjenjem od gotovo tridesetak godina

'Tek kasnije počela je moda trčanja, počeli su se formirati prvi klubovi pa sam se ja priključio Veteranu iz Zagreba. A trčao sam sve, najviše volim Sljemenski maraton (istrčao sam svih 17), drag mi je Plitvički, Zagrebački…' nabraja.

'Pa su mi rekli u Zagrebu – čuj Štef, a zakaj ti ne bi iz te tvoje Krapine dopelal još trkača. I stvarno, malo po malo 2004. sam s još četiri prijatelja osnovao Maratonca. Poslije je rad malo stagnirao, ali su novi dečki 2013. digli klub, što me posebno veseli. Evo,ova utrka danas, nekad nismo mogli ni sanjati da će se skupiti toliko novih trkača i da će Krapina biti na posebnom mjestu kao omiljena utrka za kraj godine. Osim nje organiziramo i Radogojsku uspinjaču, ta je malo teža, ima 15 kilometara i više slijedi zagorske brege', priča, a onda malo skrećemo na trčanje u tzv. trećoj dobi, iako bi se po rezultatima reklo da sam treća dob ja, a Stjepan prva.

'Nikada nije kasno, samo morate imati želju i volju. Takav trend stigao je i u našu zemlju, ali sa zakašnjenjem od gotovo tridesetak godina, jer vani su stariji ljudi odavno počeli trčati. Istraživanja liječnika pokazuju da trčanje dobro djeluje na zdravlje starijih osoba: od stanja kardiovaskularnog sustava do održavanja željene tjelesne mase i krvnog tlaka, poboljšava raspoloženje, smanjuje rizik od dijabetesa… Samo, ako ste početnik, tu valja biti oprezan i u dogovoru s liječnikom. Drugo smo mi stari trkači, koji smo od malih nogu oguglali i naše tijelo malo drugačije funkcionira', kaže Stjepan ističući kako osim njega, u hrvatskom trčanju još ima turbo dobrodržećih oltimera: Josip Nadenić, Franjo Vasung, Ivo Belan...

A kako trenira Stjepan?

'Ako vam to kažem, morat ćete napisati: Ovo nemojte probati na svoju ruku i kod kuće', smije se. Dakle, Stjepan trči svaki dan i to 12 kilometara, od toga pola u brdo na vrh Strahinjšćice, na 847 iznad Krapine. Osim toga, obavezno gimnasticira ujutro. Kad trčiš breg, kaže, onda ti je lako kad te prebace na ravnicu, obrnuto je zeznuto. Osim toga, Stjepan ima i posebnu vrstu 'toplinskog treninga'.

'Lako je trčati u hladu Maksimira, al' trči ti na plus 40. Ja sam se u Africi skuhal i sad mogu na koliko god treba, a toplinski trening održavam i dalje. To znači da u srpnju trčim u 13 sati ma kako vruće bilo, jednom me vidjela moja liječnica pa se uhvatila za glavu. Samo sam joj mahnul', priča i smije se.

Kako se vrijeme starta opasno bliži, pitam ga bude li i on bežal.

'A ne, ja sam jutros svoje odbežal, ja bum navijal za sve vas. A moja sljedeća utrka je Boroša, od Bana do vrha Sljemena, naša najstarija brdska utrka. Do tada samo treninzi!' 

Nakon utrke, koja nije bila tako loša, trčao sam 32 sekunde sporije od samog sebe na istoj dionici – tješim sam sebe kako sam ipak - godinu stariji.
I naravno, pazim da me ne čuje gospon Stjepan.Save