Dragi Teen! Inače sam OK, dobre volje uglavnom i spremna pomoći. I sve to ostalo pozitivno je l'. Uvijek imam rješenja za druge, čak sam na jednom portalu isključivo kako bih pomagala ljudima kojima treba pomoć, uglavnom po pitanju ljubavi. Ali sada je riječ o meni i problemu koji ne mogu riješiti godinu dana. Radi se o mom bivšem dečku kojeg nisam i eto, nemam način kako da ga prebolim. Znam sve savjete tipa: vrijeme je lijek, naići će netko bolji itd. No ne vjerujem u njih, nerealni su mi i samo su neka jadna utjeha. Bila sam u vezi pola godine prije toga, duuuugo patila za njim i mislila sam eto, da će barem trajati duže. Ostavio me i onda su mi krenule muke. U početku sam to dobro primila, pustila koju suzu te krenula dalje. Sto vrijeme prolazi on mi sada sve više nedostaje. Bila sam s drugima, ali jednostavno ne štima i ne mogu se zamisliti da me npr. dodirne itko osim njega. Sigurna sam da ga volim iako imam samo 17 godina i ljubav je za mene još nešto daleko. Sve više se povlačim u sebe, izbjegavam društvo. Mislim da sam predebela iako imam samo 47 kg. I sve me to dovelo tu gdje jesam radi njega. Mislim kad bih našla neki način da ga prebolim da bi prestala i moja opsesija težinom jer mislim da mu nisam bila dovoljno dobra jer gledajući se u ogledalo to mi prođe kroz glavu. Bojim što slijedi i da ste mi vi eto ruka spasa. Unaprijed hvala.

Tužna

Redakcija Teena: Ponekad ljudi, a da ni sami toga nisu svjesni, izaberu patnju kao svoj životni izbor. Mi mislimo da si ti, možda iz nekog sasvim desetog razloga izabrala osjećati se tužno, možda te nešto dublje muči što rješavaš na ovaj način. Kužiš? Jer, čovjek kada se želi osjećati dobro, učini sve da tako bude, pa onda pomisli 'OK, nijedan nakon njega mi nije podigao toliku razinu adrenalina, ali, nema veze. Radit ću na sebi, učiti, baviti se hobijima i netko će već naići'. Svim silama se izbjegavaš osjećati loše, kategorično to odbijaš i tražiš sunce, sunce, sunce. Pomiriš se s činjenicom da ne možeš imati ono što želiš i čekaš strpljivo u redu kod više sile da napokon odluči da je došao i tvoj red za sreću. Ako to ne možeš, onda se vrijedi zapitati što je to što te silno i uporno zadržava u lošem osjećaju i onda treba na to navaliti. Mi ti predlažemo stručnu podršku da malo pročeprkaš po sebi i vidiš što je to što te duboko iz tebe vuče ka lošem osjećaju. Imaš opciju da prvo nazoveš Plavi ili Hrabri telefon, a također i da zakucaš na vrata nekog psihologa s kojim bi mogla malo 'prochatati' o svemu. Vjeruj nam, ovo ti je najmudriji potez koji sada možeš povući i bilo bi super da to prvo obaviš. Vidjet ćeš, kad se digne magla koju sada vidiš oko sebe i dobiješ bistriji pogled na svijet oko sebe, bit će ti kristalno jasno koga izabrati i kojim putem krenuti. So –GO!

Idem u 1. razred srednje škole i nedavno sam napunila 16 godina. Odlučila sam pisati o svom problemu jer me zbilja zanima kako sve to izgleda iz vaše perspektive. Iskreno, ne znam otkud da krenem. Ovako, zadnjih nekoliko mjeseci sam uočila da imam problem s kojim se ne znam nositi. Paranoična sam i čini mi se da sve to svakim danom postaje sve gore i gore. Imam osjećaj da ću izludjeti jer u svakom tuđem pogledu vidim sve loše. Sve je počelo mnogo prije, no nisam se time previše zamarala jer se radilo o puno manjim stvarima s obzirom na današnje. Oduvijek smatram da većina profesora ima nešto protiv mene, da me na neki način 'vole' manje nego ostale i da nemaju baš pozitivno mišljenje o meni. Često sam doma dolazila i žalila se mami kako sam dobila lošu ocjenu zbog toga što nisam simpatična profesorima. To je bio prvi put kada sam shvatila o čemu se radi. Mama mi je tih dana pokušala ukazati na to da previše razmišljam o tome kako me drugi gledaju i što misle o meni. Smatrala sam da me nitko ne shvaća ili se jednostavno ni ne žele potruditi shvatiti me.
Kako je vrijeme prolazilo, meni je bilo sve gore, a svemu tome pridonosilo je i to što se možda iz svog društva izdvajam jer smatram da su ostali previše djetinjasti. Možda upravo zbog toga teško pronalazim zajednički jezik s drugim osobama. Događale su se i situacije u kojima bi drugi moje samopouzdanje u potpunosti srušili pa mi se ponekad činilo da svemu ovome nema kraja. Upravo zbog tih nekih događaja u kojima bi mi se činilo da vrijedim manje od ostalih, provodila bih vrijeme razmišljajući kako bi bilo najbolje da krenem ispočetka ili sam čak bila spremna uložiti sve kako bih nagovorila roditelje da se preselimo. Danas je moje samopouzdanje na nuli i imam osjećaj da svi razgovaraju samo o meni i to na ružan način. Kada me god netko pogleda smatram da se u tom pogledu ne nalazi ništa dobro.

Zaokupljena sam mislima kako o meni kruže svakakve priče. U osnovnoj su na mene dečki vršili dodatni pritisak time što se imali neke svoje djetinjaste 'fore' u kojima bi pogledali neku curu, dali joj do znanja da je gledaju te se okrenuli jedan prema drugome i počeli se smijuljiti. Najčešće sam žrtva bila ja. Stalno mislim kako svi imaju nešto protiv mene. Frendica mi puno pomaže i trudi se objasniti mi koliko sve to glupo zvuči, ali meni to jednostavno nije malen problem. Njoj je neprihvatljivo da ja tako razmišljam jer tvrdi da ostavljam dojam osobe koja je čvrsta i koja se ne zamara stvarima poput ovih. Shvaćam da bih sve ovo trebala riješiti sama sa sobom, ali ne znam otkuda da počnem. Bojim se prići dečkima jer me prati grozan osjećaj da i oni misle sve loše o meni te da im drugi pune glavu pričama u kojima sam ja negativac i gdje prikazuju sve moje mane. Shvatila sam da je problem velik te da moram potražiti pomoć kada sam počela odbijati izlaske s frendicama gdje su bili i drugi ljudi te sam se bojala da me netko krivo ne pogleda jer bih to odmah protumačila krivo. Zaista ne znam što se to događa sa mnom, ali kao i što sam rekla, poludjet ću jer mi se čini kao da nemam kontrolu nad svojim mislima. Kao da nikome ne mogu vjerovati. Ne znam što mi je. Postala sam paranoična i to mi je donijelo još 10 novih problema - nisko samopouzdanje, bojažljivost, nesigurnost, depresija… Molim sam za neki savjet. Hvala unaprijed. Nadam se da mi možete pomoći.

Redakcija Teena: Pa, napravila si prvi važan i fenomenalan korak što se svega ovoga tiče – potražila si nečiju pomoć. To je super i korak prvi u tvom rješavanju ove zapetljane situacije. I to je kod tebe baš tako, zapetljala si se malo u nekom malom osobnom kaosu i sada ne znaš kako da se otpetljaš. To nije ništa čudno, događa se mnogima i dešava se i nekoliko puta u životu, što znači da nije ništa strašno nego se mora čovjek skoncentrirati na rješenje te situacije. Znači, prvo i osnovno ti je sada smiriti malo paniku glede ove situacije, nakon toga čestitati samoj sebi jer si sjela i napisala ovaj mail, pa onda učiniti isti potez koji smo savjetovali i prvoj curi u odgovorima. Tu vam, cure, nema puno mudrosti, princip je uvijek isti, da bi se čovjek efikasno pobrinuo za sebe mora povući ovaj potez. Ne postoji vam drugačiji savjet u životu osim da se noktima i zubima uhvatite za problem i rasturite ga na rastavne dijelove. Tako to rade oni dobronamjerni prema sebi, a vi to obje jeste. A sad - akcija!

Uvijek sam bila bucmasta, da ne kažem debela, dok sam bila mala i ljudi su mi uvijek govorili kako trebam izmršati i manje jesti i što ja znam što još. Nisam se baš previše obazirala na njih, ali kako sam sve više 'starila' shvatila sam da me nekako svi izbjegavaju jer sam debela. Onda sam počela mrziti svoj odraz u zrcalu, što je dovelo do besmislenog prejedanja, a posljedica toga je očita. Jednoga dana nisam više mogla obući naj trapke što mi je stvarno bio šok, pa sam briznula u plač, te sam čvrsto odlučila omršaviti jer mi je bilo dosta te drame i jesam. Izgubila sam kile baveći se sportom, zdravom prehranom i odricanjem. Sada se konačno osjećam super u svojoj koži, mršava sam i zgodna, volim svoje tijelo, čak su me i dečki počeli primjećivati i čini mi se da konačno imam dovoljno samopouzdanja da nekomu priđem ali ljudi oko mene, pogotovo prijateljice, su mi počele govoriti da sam previše izmršala da moram jesti i bla, bla. Čak sam čula da me potajno zovu anoreksičarka i većina ih misli da imam bulimiju! Stvarno je grozno, kao da je to samo bezvezna uvreda! Ljudi su očito zaboravili da su to prave bolesti! I stvarno me živcira jer sam samoj sebi obećala da nikada neću niti pomisliti na takav način 'mršavljenja'. I zbilja me živcira kako ljudi uvijek misle da se pravdam, kada im govorim kako sam omršavila, kao da se izvlačim! Ali istina je da mi nikada nije bilo bolje: imam tri 'fiksna' obroka, doručkujem svako jutro, jedem mnogo voća i povrća, bavim se sportom, pijem mnogo vode - a nikada gazirane sokove, i slatkiše skoro nikako ne jedem (a i ne fale mi). Ona kažu da sam nezdrava i da uništavam svoje tijelo! Ma mogu se kladiti da sam zdravija od pola njih! Ne želim im popustiti, ne želim odustati od svog novog zdravog života, ali me ubija kada moram slušati svaki dan kako navodno uništavam svoje tijelo! Čisto ignoriranje više ne pomaže i zato vas molim da mi pomognete jer zaista više ne znam što bih učinila!
Unaprijed hvala!

T.

Redakcija Teena: Pa, čuj, svaka čast što si se potrudila i radila na sebi i što se to, očito, jako dobro vidi. Čini se da si, usput, postala opasnija konkurencija svojoj okolini no što bi ta ista okolina bila spremna podnijeti, promjena je očito tako žestoka da se sve preokrenulo u lagano psihičko uznemiravanje. Sad moraš zadržati smirenost, čvst i zdrav razum i ostati mirna. Isto tako, ako je stvarno istina da imaš tri fiksna obroka i sve ostalo zdravo kako si navela, onda ni nema razloga da se u sebi pretjerano uznemiravaš što o tome tko misli. Zar ne? Jer, što te, zapravo, briga što neka Ana ili Martina misle o tome, ako si stvarno i za ozbiljno pojela tri zdrava obroka i vode i voća i povrća kroz dan. Onda je to potpuno i apsolutno nevažno jer ti znaš da je sve kod tebe OK, a one neka se pojedu od muke. Kužiš? No, da bi ti sada bila mirna i nastavila tako zdravim tempom dalje, onda jednostavno ovo sve mora biti prava istina i nećeš biti dalje uznemirena. Evo, ovo ti je naše skromno mišljenje, na tebi je da povučeš potez ka smirenosti. Sretno!

NAPOMENA REDAKCIJE:

Pitanja na koja odgovaramo biramo nasumce i uglavnom ih ne čitamo detaljno prije nego što krenemo odgovarati na njih. Jednom kad ih označimo za odgovaranje, brišemo originalni e-mail (tako se gubi svaki trag onoga tko nam je pitanje i postavio), pa ne možemo doći do podataka onih koji nas mole da ne objavljujemo njihova pitanja, već da im odgovaramo direktno na e-mail.

Imaš li kakav problem, nedoumicu ili jednostavno želiš čuti naše mišljenje (ili pak mišljenje stručnjaka, što ćemo ti i omogućiti, bude li potrebno), slobodno nam piši na e-mail problemi@t-com.hr