Jedna od glavnih psećih karakteristika je svojevrstan mladenački duh. Naime, psi, za razliku od vukova, trajno zadržavaju neke šteneće, djetinje osobine. Ta se pojava naziva neotenija i izravna je posljedica udomaćivanja.

Zanimljivo, i ljudi trajno zadržavaju neke djetinje osobine, može se reći da su one i naša prednost. Naša znatiželja i sklonost igri daleko su nas, u određenom smislu, odvele.

Igra je mnogim psima jedna od omiljenih aktivnosti i u raznim oblicima su joj skloni gotovo cijeli život. Naravno, odrastao pas od šest ili sedam godina neće se ponašati jednako razdragano kao maleno štene no i dalje će biti sklon nekim igrama koje je naučio kao malen.

Igra je kod štenadi veoma važna i oni kroz igru uče o tome što znači biti pas. Često se, primjerice, može vidjeti malenu štenad kako se predano grickaju i valjaju po podu. Ta vrsta 'lažne borbe' uči ih interakciji s drugim psima te kontroli ugriza koja je jako važna kako ne bi kasnije nenamjerno ozbiljno ozljeđivali druge pse.

Još jedna psima draga igra je 'lovice'. Ona obično počinje poznatim naklonom kojim se drugog psa poziva na igru. Tada kreće bjesomučna jurnjava u kojoj jedan pas izigrava progonjeni plijen a drugi ga bjesomučno progoni. Tik no što će ga stići obično ga blago gricne i jurnjava može ponovno početi.

Katkad se lovac i lovina u tim ulogama izmjenjuju a katkad su one jasno podijeljene. Ta igra često počinje žestokim lažnim napadom jednog psa na drugog, koji je posve bezazlen. Događa se ipak katkad da igra postaje pregruba te da snažniji pas krene kinjiti svog suigrača te stoga pri igri vlasnici trebaju biti pozorni i, ako treba, intervenirati.

Varijacija na igru lovice je 'ne dam ti' u kojoj jedan pas grabi kakav predmet pa s njime bježi pred drugim. Ovo su psima jako drage i važne igre i nije im uvijek jasno da one njihovim ljudima nisu toliko mile. Zato je važno da psa , ako se ne odaziva na poziv, ne pokušavate uloviti. Prije svega, naravno, nećete uspjeti a usto, pas stvara naviku da se igra bježeći vam.

Slično je i kod uzimanja predmeta psu iz usta. Spontana je ljudska reakcija psu koji je zgrabio nešto neprimjereno pokušati oteti taj predmet. Psi ga tada obično samo žešće grabe ili, ako su slobodni, počnu nam s njime bježati.

Slično, kad pas pokušava zgrabiti nešto u našoj ruci, spontano ćemo maknuti ruku i predmet u njoj, možda je čak dići u zrak. 'Hopa', misli si naš pas, 'zabava počinje', te krene skakati za predmetom u želji da ga zgrabi. Psu stoga ne treba otimati stvari već ga na pravilan način učiti da ih sam predaje ali da to ne znači da će nužno ostati bez njih. U suprotnom, može doći i do agresije.

Mi se sa svojim psom igramo na razne načine a nerijetko tako da mu bacamo kakav predmet. Igra štapovima nije preporučljiva, jer drvo se kala i može mu naškoditi.

Bacanje loptice psima je draga zabava mnogima. Neki su psi rođeni aporteri i rado je spontano donose, neki otrče pa je malo nose uokolo, neki legnu i krenu lopticu žvakati, nekima se živo fućka za jurnjavu i lopticu. Ako pokazuje interes, najbolje je psa odmalena u zatvorenom prostoru naučiti da lopticu doista donosi pa tek onda nastup preseliti u javnost. Još bolje, isprva vježbati na povodniku.

Igra koju se može preporučiti kao sjajnu interakciju s ljubimcem je igra natezanja kakve čvrste krpe u kojem se čovjek i pas tobože bore oko plijena. Ta igra je i pseća igra, kojoj su neki više a neki manje skloni. Važno je da pas u njoj, radi samopouzdanja i motivacije, pobjeđuje ali i da na kraju mirno preda plijen gazdi. Igračke namijenjene interakciji ne bi trebale psima biti stalno dostupne, već samo kad odlučimo da je vrijeme za igru.