Kićenje drvca vjerojatno je jedan od najradosnijih događaja uoči Božića. Obično se cijela obitelj okupi i zajednički ukrašavaju bor. No, jeste li se ikada pitali odakle taj običaj stavljanja ukrasa i zašto baš na drvce?
Hrvatska riječ Božić zapravo je umanjenica riječi Bog, a potom je preuzeta kao naziv blagdana te označava da se na taj dan rodio mali Bog - Isus. Većina kršćanskih crkvi slavi ga 25. prosinca. Međutim, neke istočne crkve slave ga 7. siječnja jer po Julijanskom kalendaru 25. prosinca pada na taj dan.
Budući da u Novom zavjetu ne stoji kada se točno rodio Isus, prvi kršćani nisu slavili Božić, nego samo Uskrs. Božić se počeo slaviti u Rimu u 4. stoljeću. Do danas nije jasno zašto se Božić slavi baš 25. prosinca. Prevladavajuće je mišljenje da se Božić počeo slaviti toga datuma zato što u tada još uvijek većinski poganskom Rimu slavilo rođenje boga Sunca (Nativitas Solis Invicti - Rođenje nepobjedivoga Sunca), pa je Crkva, željeći potisnuti taj poganski blagdan, tada počela slaviti rođenje Isusa Krista koji je Božansko Sunce s visine.
BOŽIĆNA JELKA I UKRASI
Božićno drvce često se smatra kršćaniziranom poganskom tradicijom ukrašavanja i štovanja zimzelenog drveća za vrijeme zimskog solsticija. Ukrašavanje božićnog drvca kao i danas počelo je najvjerojatnije u Njemačkoj u 18. stoljeću, a potom se proširilo po svijetu. Brojni se gradovi i zemlje zalažu za prvenstvo u kićenju božićnog drvca, ali prava domovina ovog običaja nije poznata.
Postoji legenda koja govori da je u 7. stoljeću engleski propovjednik u Njemačku došao propovijedati i naviještati Evanđelje. Kako bi na najbolji način protumačio jedinstvo Svetoga Trojstva, koristio je sortu sjeverne bijele jele trokutastog oblika koja je simbolizirala Trojstvo. Obraćeni su pogani štovali to stablo, a dotad su vjerovali da je to jedna vrsta hrasta.
U 12. stoljeću stabla su se vješala na strop gdje su visjela naopako simbolizirajući kršćanstvo.
Druga legenda govori da je sam Martin Luther ukrasio božićno drvce početkom 16. stoljeća svjećicama.
U srednjem je vijeku u nekim dijelovima Europe postojao običaj priređivanja predstave o raju u crkvi za Božić. Dio te predstave bilo je i stablo na koje su se vješale jabuke. Jabuke su predstavljale plodove stabla spoznaje dobra i zla u rajskom vrtu. Uz njih su išle i figure Adama i Eve (kojih se Crkva spominje na Badnjak) i zmije. Kasnije su se jabukama dodali i drugi plodovi, a onda i kugle i druge figurice.
U HRVATSKOJ
Premda je kićenje božićnog drvca stari običaj, u hrvatskim krajevima on nije bio raširen sve do sredine 19. stoljeća, a tada se uvodi pod njemačkim utjecajem. Bez obzira na to što kićenje drvca nije bilo rašireno, domovi su se i prije na Badnjak kitili cvijećem i plodovima, posebno zelenilom, a to su najčešće činila djeca. Isprva su se kitila bjelogorična stabla, a poslije zimzelena, i to voćem, najčešće jabukama, ali i šljivama, kruškama te raznim slasticama i ukrasima izrađenim od papira, najčešće lanci te razne niti. Čest su i lijep ukras bili pozlaćeni orasi i lješnjaci kojima se kitilo drvce, a najčešće su se postavljale svijeće, simboli nade i božanstva. Poslije su se postavljali i komadići vate, voska ili papira koji su simbolizirali snijeg na drvcu i tako su ga ukrašavali. Imućniji su imali posebne figurice i ukrase. Ispod drvca redovno su se stavljale jaslice, izrađene najčešće od drva. Najstarije se hrvatske jaslice nalaze na otočiću Košljunu te potječu iz 17. stoljeća.
U Hrvatskoj se na godinu proizvede oko 500.000 božićnih drvaca. 40 posto ukupne domaće proizvodnje odvija se u trima županijama sjeverozapadne Hrvatske - Bjelovarsko-bilogorskoj, Koprivničko-križevačkoj i Zagrebačkoj.
