Romantična ljubav, vjernost do groba, samo ti i ja. Nije tako uvijek bilo. Zašto smo parenje zbog produžetka vrste pretvorili u 'vođenje ljubavi' i monogamnu vezu? Antropolozi odavna pokušavaju odgonetnuti razloge zbog kojih su se ljudi – za razliku od seksualno promiskuitetnih majmunolikih predaka - tijekom evolucije umorili od trčkaranja od jedne do druge ženke i skrasili u monogamnom obiteljskom gnijezdu.

Teorija je puno, ali pravih saznanja malo. Neke kažu da su se naši prapreci u seksu i odgoju djece ponašali poput čimpanzi: najsnažniji u krdu izborio bi pravo na parenje sa ženkama po njegovu izboru, a ženkama, samohranim majkama, ostavljao bi brigu o potomcima. Pitanje je stoga kako je čovječanstvo dospjelo do klasičnog obiteljskog modela otac plus majka plus djeca?

Od promiskuiteta do monogamije

Objašnjavajući tranziciju od promiskuiteta do monogamije teoretičari su osmislili različite scenarije, a jedan od najnovijih je onaj Sergeja Gavriletsa, američkog profesora ekologije, evolucijske biologije i matematike na Sveučilištu Tennessee u Knoxvilleu koji čak matematičkim putem pokušava dokazati ono što smatra najvjerojatnijim.
Dakle, Gavriletsova studija upućuje na to da su nositelji monogamne revolucije slabašni mužjaci i vjerne ženke. Budući da je najsnažniji i najlukaviji alfa-mužjak (nešto kao kasnije Sulejman Veličanstveni), mogao birati kada, koliko i s kojim ženkama želi bliski susret, ostalim škart-mužjacima s dna hijerarhijske ljestvice, preostale su samo dvije mogućnosti: ili pobjedom alfa-konkurencije steći pravo na reprodukciju, što je bilo manje vjerojatno, ili mijenjati postojeći sustav. Ali kako? Hranom, dakako! Uloviti nešto i donijeti odabranici kao znak da je želi. Na taj su način osiguravali siguran seks, a ženke su na pragu špilje radije dočekivale onog jednog koji im je donosio zeca ili srnu, nego se podavale drugim mužjacima praznih ruku.

'Takva veza 'jedan na jednu' značila je da će bolje uhranjena ženka biti plodnija, lakše donijeti na svijet zdravo potomstvo, kao i veću vjerojatnost da će s više hrane koju donese mužjak, lakše odgojiti dijete i time osigurati više preživjelog potomstva', objašnjava Sergej Gavrilets, razvijajući teoriju da su se mužjaci čak brinuli o svoj djeci u zajednici, bez obzira bila njihova ili ne. Prema riječima psihoterapeuta Zorana Milivojevića, u socijalnom smislu monogamija je pravednija, budući da svakome omogućuje potomstvo, za razliku od poligamije u kojoj alfa-mužjak ne samo da ima pravo odabrati ženku, nego su sve ženke njegove.

U takvim okolnostima, mužjaku je, naravno, bilo lakše brinuti o jednoj, određenoj izabranici, ali je onda želio biti siguran da je ne dijeli s drugima. Ili, mogao je pristati na običnu razmjenu – hranu za seks – ali onda bi to bio začetak najstarijeg zanata. I tako, kada su ženke počele cijeniti one koji su im donosili hranu, bez obzira što nisu bili ni najveći, ni najjači, a mužjaci se vraćati vjernim ženkama, započeo je dugi put do monogamije.

Brak izjeda vanjski neprijatelj

Na tom putu razvoja ljudske vrste, antropologinja i teoretičarka evolucije Sarah Hrdy s Kalifornijskog sveučilišta ne vjeruje u očinsku brigu za potomstvo koju pretpostavlja Sergej Gavrilets. Briga muškaraca za djecu uvijek je varirala, kaže Sarah Hrdy, kako danas, tako u pra-pra doba.

'Neki muškarci će učiniti sve za svoju djecu, a drugi će se ponašati kao da ih nemaju. Ne vjerujem da su se ondašnje majke mogle više oslanjati na pomoć i vjernost partnera, nego što to mogu danas. Razlozi koji su muškarce doveli do monogamije mnogo su širi od onih koje navodi Gavrilets', kaže Hrdyjeva, a i sam Gavrilets priznaje da njegov model govori samo o prvom koraku u dugom procesu evolucije ljudskog ponašanja, te da ne može u potpunosti objasniti podrijetlo muške težnje ka monogamiji.

Put do monogamije u svakom slučaju nije bio posut ružama, a vjernost jednom partneru u današnjem smislu, kažu antropolozi, počela je biti dio naše kulture prije deset tisuća godina. Od slabašnih mužjaka koji su odabranice osvajali hranom, prošlo je ohoho vremena do novijega doba, kada su ljudi prestali biti nomadi i od lovaca postali poljoprivrednici, počevši određivati granice u svemu - čija je zemlja, čija stoka – pa i u tome tko je čiji partner. Nakon što smo se tako za nju definitivno izborili, taj stup zapadnoga društva, zajednicu oko koje je izrasla moderna civilizacija i praktična ekonomija, već neko vrijeme potresa ozbiljna kriza. Seksualna revolucija šezdesetih nije je uspjela dokrajčiti, ali joj je ozbiljno načela temelje.

Brak je živ i žilav, ali ga izjeda vanjski neprijatelj. Ispitivanje čikaškog sveučilišta iz 2010. pokazuje da je 14 posto udanih žena i 20 posto oženjenih muškaraca barem jedanput prevarilo partnere, a ako to prebacimo na domaći teren, nedavno istraživanje jednog našeg dnevnog lista pokazuje da je 40 posto ispitanika priznalo kako poznaje nekoga koji je u posljednjih godinu dana prevario partnera. U razvijenim zapadnim zemljama, dosadašnjim bastionima čvrstog monogamnog braka do groba, raste poliginija (zajednica muškarca s više žena) i poliandrija (zajednica žena s više muškaraca), moderne veze postaju sve, samo ne apsolutno stabilne i monogamne. Ali ako monogamija u današnje vrijeme doista izumire, zašto nam se čine egzotičnima priče o haremima i konkubinama, Eskimkama s mnogo muževa i afričkim muževima s brdom žena, kada je balansiranje između više partnera zapravo mnogoženstvo ili harem novog doba?

Vraćamo li se doista poligamnim korijenima? Bez obzira kako započeo – kaže Sergej Gavrilets - prijelaz u monogamiju bio je mnogo radikalniji od seksualne revolucije šezdesetih godina prošloga stoljeća.