Legendarne su priče o psećoj vjernosti. Svi znamo onu o Lassie koja je prešla cijelu Britaniju ne bi li se vratila svome mladom gospodaru i filmove snimljene na tu temu. Takvih je priča bezbroj. Primjerice nedavno je snimljen film 'Hachiko', o psu pasmine akita koji je godinama nakon smrti svoga gospodara dolazio pred njega na željeznički kolodvor.

Veza čovjeka i psa je snažna i premda danas postoje grupe i pojedinci koji tvrde da se radi o izrabljivanju životinja, to nije tako. Radi se o obostranoj vezi koja traje desecima tisuća godina.

Pas je prva pripitomljena životinja, a prema Konradu Lorenzu, njemačkom nobelovcu s područja psihologije i etologije, pas i mačka jedine su dvije životinje pripitomljene bez upotrebe prisile. Dogodilo se to, u slučaju psa, prije najmanje desetak tisuća godina, a danas postoje teorije da je domestikacija pasa započela i mnogo ranije te da su nalazi pasa u grobnicama s ljudima prije 14.000 godina samo znak kraja prve faze tog procesa, kada se pas pojavljuje kao samostojna vrsta.

Da, pas jest vrsta za sebe premda, to možda niste znali, s vukom dijeli čak 99,96 posto gena. Pas i vuk su u tom smislu ista vrsta i mogu imati plodno potomstvo. Primjerice o takvom križancu psa i vuka pisao je Jack London u svom romanu 'Bijeli očnjak'. Pas i vuk su jako, jako slični, no danas je općeprihvaćen stav taj da je pas procesom pripitomljavanja toliko izmijenjen da ga se više ne može svrstati u vrstu u kojoj je vuk.

Pas je prije svega pas i posjeduje jednu nevjerojatnu osobinu. Naime podjednako se veže uz pse kao i uz ljude, a neka suvremena istraživanja pokazuju da je veza s ljudima čak i jača te mnogim psima teško pada razdvajanje od njihovih ljudi.

Danas vuka smatramo divljom, neukrotivom životinjom koja neke fascinira, no mnogi ga se užasavaju ili ga preziru kao štetočinu. Ipak, vuk i čovjek imaju mnogo toga zajedničkog - prije svega su društvene životinje.

Da, postoje vuci samotnjaci, no najčešće se radi tek o prijelaznoj fazi u životu mladog vuka, kada on traži novi čopor. Također, i njima je važna obitelj. Naime čopori vukova nisu ništa do proširene obitelji koju čine otac i majka te njihovo potomstvo. Jasno, postoje varijacije na temu, no prirodan proces je to da mladi vuk u nekoj fazi napušta matični čopor i kreće zasnovati svoj, tako da vođa čopora nije ništa do roditelj svoje mladunčadi koja ga poštuje i uvažava.

Još je jedna stvar bitna kod vukova. Prilagodljivost. Vuk je jedna od vrsta koju se, u raznim varijantama, moglo naći praktički na cijelom planetu. Kažem moglo, jer to danas, nažalost, nije tako. Čovjek, koji je podjednako prilagodljiv, pobrinuo se za to.

I još nešto. Proces pripitomljavanja često prati pojava koja se zove neotenija. Nju je dokazao i istražio sovjetski znanstvenik Dmitri K. Beljajev u svome poznatom eksperimentu s pripitomljavanjem lisica. Ruski znanstvenik uzgajao je lisice na farmi u Novosibirsku pomno odabirući za uzgoj one koje su se više prijateljski ponašale prema ljudima i kroz nekoliko generacija dobio je pitom soj lisica koje su ljude smatrale 'svojima' koliko i druge lisice. Uz tu karakternu osobinu, pojavile su se druge, kao što je bijela boja, šarenilo, zaigranost, klempave uši i druge osobine nalik štenećima.

Da, i u tome smo slični. Pas vječno ostaje mlad i nikad ne poprima osobine posve odraslog vuka. Mlad, zaigran, znatiželjan. Baš kao i mi, ljudi.