Tuga na kraju veze posljedica je toga što nitko više ne zadovoljava naše potrebe. Mislimo da osjećamo tugu tek na samome kraju, ali vjerojatno smo je osjećali i tijekom cijelog zajedničkog života', piše David Richo u svojoj knjizi 'Kako biti odrasla osoba u vezi' u izdanju Planetopije.

Nakon svršetka i kasnije se sjećamo žalosti koju smo osjećali u vezi, a ne samo tuge koju smo osjetili na samome kraju. 'Možda tu tugu nismo prije primijetili jer smo bili zauzeti podizanjem djece, večeranjem, seksom, koktelima, kinom, vješanjem zavjesa', kaže autor knjige 'Kako biti odrasla osoba u vezi'. Ironično, što je veza bila gora, to će biti veća žalost koju osjećamo. Razlog tome je što okončavajući tešku ili mučnu vezu ne ostavljamo samo partnera, nego i svu nadu i trud koje smo uložili pokušavajući održati na životu nešto čemu je davno istekao rok trajanja. Mislili smo pogrešno, nažalost, da ona ili on u sebi imaju tu kvalitetu ljubavi, a mi se samo moramo uporno truditi da ih probudimo i jednog dana oni će isplivati na površinu. Sada napokon moramo priznati da taj dan nikad neće doći', objašnjava autor.

No najveću bol osjećamo kada se uzalud borimo protiv nužnoga kraja. Čvrsto pristajanje uz nešto bolan je dio otpuštanja. Ali, što to otpuštamo? Ono što smo smatrali vezom i otkrili da to nije veza, ono u što smo to pokušavali pretvoriti, a nismo mogli, ono što smo se nadali da će postati, a shvatili smo da nije, ono za što smo vjerovali da je tamo, a toga uopće nije bilo. Najbolniji dio žalovanja možda je konačna spoznaja da nećemo dobiti ono što smo očekivali. Kako to samo može biti poznato i izrazito mučno ako smo isto doživjeli u djetinjstvu.

Kako tvrdi autor knjige 'Kako biti odrasla osoba u vezi', često se koraci u tugovanju mogu lako primijeniti i na veze. Osjećamo li nakon što veza završi jače i više nego dok je veza trajala, to je pokazatelj da naša žalost sliči i oživljava neki gubitak iz prošlosti. Ne žalujemo samo zbog svršetka. U nama je nagomilano mnogo svršetaka koji čekaju svoju priliku da ih oplačemo.

Tijekom bolnog prekida ili uslijed krize zbog nevjere ili izdaje, rad na duhovnom planu i sva psihička pomoć koju možemo dobiti možda nam neće vratiti vedrinu. Opsesivne misli priječe nam da dugo meditiramo, dok je psihički uvid samo ublažavanje najgorih boli. Ako se u vrijeme žalovanja ne možemo dostojno diviti Mozartu ili cijeniti Mona Lisu, to ne znači da je umjetnost beskorisna. Kada smo povrijeđeni, više ne vrijede stara pravila. U tom krajnjem stanju žalosti ego se suočava sa samim sobom: frustriranim, uplašenim, uhvaćenim u bolnu vezanost, nemoćnim da promijenimo ono što nam drugi možda čine.

Sljedeći riskantni potez jedina je razumna mogućnost za nas: posve se prepustiti. To zahtijeva strahovitu disciplinu jer se ego može nametnuti i ponovno steći svoju moć. Vidimo da je prekid dio mučne faze junačkog putovanja. Pa ipak, naš je posao tijekom prekida nevjerojatno jednostavan: biti svjedokom događaja i sudionika umjesto da i sami sudjelujemo.

'Naposljetku, napuštanje ponekad nije želja da se izađe iz veze. To može biti način da se dobije prostor ili izlazak iz kolotečine, a ne prvenstveno reakcija na slaganje s partnerom. Mnoge su veze završile kada je bilo potrebno samo vrijeme za stanku i privremeni odmor od nje', savjetuje autor knjige 'Kako biti odrasla osoba u vezi'.