Doc. dr. sc. Tomislav Franić, psihijatar je u ambulanti za dječju i adolescentnu psihijatriju Klinike za psihijatriju u KBC Split i predavač niza predmeta na splitskom Medicinskom fakultetu te na još četiri fakulteta. Iako već deset godina radi s pacijentima, tek je prije nekoliko dana i službeno postao dječji i adolescentni psihijatar.

U intervjuu za MAXzonu objasnio je kako manja djeca doživljavaju ekonomske probleme s kojima se danas susreću odrasli. Upozorava da djeca vrlo lako osjete negativne osjećaje koliko god roditelji misle da ih dobro skrivaju.

'Njih nije moguće sakriti. Emocije utječu na svaki aspekt našeg funkcioniranja i to je jedan indirektan utjecaj. Možemo ga nazvati jednim indentifikacijskim procesom, transferom negativnih osjećaja koji se prenose na djecu', objasnio je Franić.

Starija djeca, odnosno adolescenti socioekonomske probleme osjećaju direktno, posebno zato što je sustav vrijednosti u današnjem svijetu potpuno poremećen i sve se gleda kroz materijalni uspjeh. U intervjuu se dr. Franić osvrnuo i na probleme struke, suradnju dječjih psihijatara s institucijama izvan zdravstvenog sustava te izazovima s kojima će se struka nositi u sljedećih pet do deset godina. Franić također ističe kako je teško biti formalno priznat kao dječji psihijatar budući da je cijelo obrazovanje centralizirano u Zagrebu, a zbog drugih životnih obaveza, nije lako odvojiti se na nekoliko godina. On je to uspio, ali kaže kako je dječjih psihijatra u Hrvatskoj malo, oko 40 do 50.

Najveća je psihijatrijska bolnica u Zagrebu, a Franić smatra da bi je trebao imati i Split budući da se neki poremećaji liječe od rođenja, a prema fazama odrastanja, dio se liječi kod dječjeg psihijatra pa kasnije samo kod psihijatra kako se mijenja i priroda poremećaja.

Zašto ne postoji odjel dječje psihijatrije u Splitu, Franić objašnjava činjenicom da ne postoji svjesnost o tome kako su psihički poremećaji u djetinjstvu jednako ozbiljni i teški kao i kod odraslih osoba, ali i možda zbog toga što djeca nisu glasači.

O suradnji s ostalim institucijama za pomoć djeci s psihičkim poremećajima kaže da je centar za socijalnu skrb jedina poveznica koja treba surađivati s drugima budući da samo oni imaju moć ući u nečiju obitelj i vidjeti postoji li problem. Dodaje da zbog svih ograničenja ponekad jednostavno treba ući u sivu zonu i riskirati da se djetetu pomogne.

U budućnosti Franić vidi kako će psihijatri imati najveće izazove zbog smetnji u ponašanju koje se događaju zbog krivog sustava vrijednosti, a tu su i problemi s ovisnostima koji su često povezani s lošim socioekonomskim stanjem.