Ponovno rađanje boga Sunca ili zimski solsticij slavilo se među mnogim drevnim narodima, od Babilonaca, preko starih Grka, Rimljana i Perzijanaca, do poganih germanskih plemena.

Svome bogu, prema nekim teorijama, ti su narodi tijekom svetkovine zimskog solsticija prinosili žrtve na stablo hrasta ili neko zimzeleno drvo. Ljudski životi, a vrlo često i dječji, predstavljali su žrtvu, što su kasnije zamijenile glinene ili voštane lutke, a ponekad i samo maske s ljudskim licima, koje se vješalo na grančice drveća.

Ljudi su dolaskom kršćanstva počeli prihvaćati učenje Isusa Krista, ali vjeruje se da su mnogi današnji običaji u kršćanstvu preuzeti upravo od poganskih naroda. Ukrašavanje stabala jedan je od tih običaja koje su kršćani zadržali i nakon što je Crkva 25. prosinca odredila kao dan Kristova rođenja i proslavom Božića zamijenila pogansko slavljenje zimskog solsticija.

U crkvenim zapisima spominje se sveti Bonifacije kao začetnik ideje ukrašavanja drvca bora ili, točnije, stabla jele.

Ovaj je engleski redovnik u 7. stoljeću osnovao kršćanske crkve u Francuskoj i Njemačkoj pa je jednom prilikom, podučavajući Kristov nauk, naišao na skupinu poganih. Okupljeni oko velikog hrasta, pogani su se spremali žrtvovati djecu svome bogu Thoru.

Želeći spasiti djecu, Bonifacije je srušio hrast na čijem je mjestu izraslo stablo jele.

'Njezini listovi ostaju zimzeleni i u najtamnijim danima: neka Krist bude vaše vječno svjetlo', rekao je sveti Bonifacije poganima, pokušavajući im pomoću jele kao stabla života prenijeti Kristovo učenje o vječnom životu.

Kako bi im objasnio Presveto Trojstvo - Oca, Sina i Duha Svetoga - sveti Bonifacije poslužio se trokutastim oblikom krošnje jele pa su preobraćeni tada umjesto stabla hrasta počeli kao Božje stablo štovati jelu.

Kao simbol kršćanstva u božićno vrijeme jele su visjele naglavačke sa stropova kuća u središnjoj Europi sve do 12. stoljeća.

Iako je običaj unošenja badnjaka, mladog stabla ili grane hrasta u kuće postojao i ranije, a i danas ga prakticiraju pravoslavni vjernici, običaj ukrašavanja božićnog drvca u našim krajevima preuzet je od germanskih naroda krajem 19. stoljeća.

S ovim običajem stigao je i običaj osvjetljavanja božićnog drvca lampicama, iako on od svojih začetaka početkom 16. stoljeća nije bio široko prihvaćen među kršćanima. Pomoću svijeća na božićnom drvcu Martin Luther je pokušao dočarati djeci treperenje svijeća u mračnoj noći.

Luther je ubrzo proveo svoju reformaciju pa se običaj osvjetljavanja božićnog drvca u kršćanskom svijetu najprije proširio među protestantima. Jednim od simbola Božića osvjetljavanje bora lampicama postaje tek početkom 19. stoljeća, kada se iz protestantskih zemalja proširilo ostatkom svijeta.