Opisati u jednoj rečenici što svira grupa A zar je to važno je nemoguće. Tekstovi, koje gotovo u cijelosti, kao i glazbu, potpisuje Edin Osmanagić, toliko su nadrealistički da je količina gluposti dovedena do nivoa genijalnosti pa je i spontani smijeh pri preslušavanju istog gotovo neizbježan.

Pjesme su uglavnom priče s glavom i repom, ali s likovima i situacijama koje se teško nalazi i u stripovima. Možda prije kod Daniila Harmsa. Tako Osmanagić u pjesmi 'Bernard' pjeva kako bi htio 'biti od Bernarda mama', a završava stihom 'To je puno gore nego kad sam htio biti krastavac, pa da me stara baba na tržnici nekoj, proda mladoj nimfomanki'. Štoviše, malo koja od 10 pjesama ima smisla, iako su sve redom izuzetno zabavne i pitke.

Trash se nameće sam po sebi, no njihova je glazba daleko sadržajnija i kompleksnija da bi se mogla nazvati trashom. Možda je u pitanju nedostatak inteligentnih tekstova zamijenjenih dobrom zajebancijom, ali s kojom padaju u zamku prvog slušanja. Drugim riječima, na prvo slušanje na momente su doista smiješni, no to je kao i pričanje viceva. Prvi put ćete umrijeti od smijeha, druga put ćete se nasmiješiti, a treći put ćete odmah reći da ste ga već čuli. Tako je i s bendovima koji pokušavaju biti smiješni u svom izrazu.

S glazbene pak strane, dok se glupiraju u tekstovima, stvaraju sjajnu glazbu koja se također ne može svrstati u jedan stil ili neki jedinstveni glazbeni pravac. Oni jednostavno kombiniraju sve glazbene pravce poigravajući se sa stilovima, ali na način da na momente to zvuči doista dobro. Možda se čak i poigravajući s vodećim izvođačima pojedinih glazbenih stilova svirajući upravo pjesme kakve bi i oni sami rado svirali. Dakako, uz njihovu nezaobilaznu dozu zajebancije koja se ponekad gubi u pretjerivanju.

Zanimljivo je da je iza njih već više od 10 godina egzistiranja na sceni, ali su tek sada dočekali svoje prvo pravo službeno izdanje. U tih su 10 godina više puta bili nazivani velikim nadama, ostavljajući iza sebe lokalne, jednokratne hitove poput pjesme 'Rozi bicikl' (još jednog u nizu zabavnih tekstova). Izdanje koja vas sigurno neće ostaviti ravnodušnim ali teško da će vas toliko oduševiti da postanete njihov obožavatelj. Prije da, željni zabave, odšećete na neki njihov koncert i dobro se provedete.

Počne li se nakon ovog albuma Edin Osmanagić ozbiljno baviti glazbom, njegovo skladateljsko znanje, kreativnost i specifičan glazbeni izraz mogli bi mu omogućiti daleko više od albuma za roditelje, rodbinu i prijatelje. Čak iako će mu se po glavi stalno motati dilema A zar je to važno

Ocjena: 7/10

Izdavač: Dancing Bear