Tolike godine na sceni, ali čini se da Amanda tek ovih dana dobiva panegirike koje zaslužuje. Naravno, nikada neće prodati onoliko koliko prodaju njezine mlade kolegice s vrha Billboarda. Ali možeš mislit' kako se ona time puno zamara.

Jer, Amanda Palmer ima nevjerojatnu bazu obožavatelja, koja je, čak i ako se ne broji u milijunima spremnima opskrbiti svoje mobitele novim brzopoteznim hitom za tekuće školsko polugodište, spremna zajedničkim snagama izdvojiti milijune za financiranje novog projekta svoje miljenice. Naime, cijeli 'Theatre Is Evil' plaćen je s čak 1,1 milijun dolara prikupljenih na Kickstarteru, a gdje su savršeno organizirani cyber-fanovi pohrlili pomoći snimanje i izdavanje ovog LP-ja rekordnim donacijama. Naravno, svi koji su čuli 'Who Killed Amanda Palmer?', njezin prvijenac iz 2008., ili prošlogodišnji 'ukulele spektakl' nazvan 'Amanda Palmer Goes Down under', znali su da je riječ o vrijednoj investiciji.

Pribrojite tu i slušatelje The Dresden Dolls, njezinog projekta začetog 2002. s Brianom Viglioneom te ljubitelje Evelyn Evelyn (Amanda i Jason Webley kao umjetni sijamski blizanci spojeni mikrofonom), koji zvukom 'mračnog kabareta' itekako utječu i na njezin solo opus 2012., i jasno je da Amanda Palmer, iako nije ni Rihanna, ni Beyonce, ni Taylor Swift, ima horde vjernih obožavatelja koji su je konačno odlučili lansirati iz domene vatrenog underground kulta ravno u blještavi mainstream. Na kraju krajeva, suprug joj je Neil Gaiman – za očekivati je da su i 'štovatelji' njegova opusa također pripomogli podržati ženu koja već desetak godina hrabro gazi neutabanim putovima osobne glazbene odiseje.

Pri prelasku u višu ligu alt-popa mogle bi joj pomoći i same pjesme s 'Theatre Is Evil', njezinog trećeg solo studijskog albuma uvelike obilježenog još uvijek nepresušnim izvorom inspiracije popularne kulture novog milenija – osamdesetima, koje su nasljeđem u rasponu od Depeche Mode i The Cure do Garyja Numana, The Cars i My Bloody Valentine uvelike definirale zvuk nove zbirke pjesama.

Mračna kabaretska teatralnost i zvučna estetika burleske i dalje su ovdje, podebljane pratećim bendom The Grand Theft Orchestra, ali u paketu sada stižu i raskošni refreni, bogatstvo melodija, epski orkestralni aranžmani i grandiozna produkcija, zajedno s Amandinim zaštitnim znakom – ubojito iskrenim i iznimno duhovitim tekstovima, koji kombinacijom emocionalne otvorenosti, apsurda i provokacije prodiru u samu srž ljudskih odnosa. Poslušajte samo kako se stihovi o oralnom seksu i punjenju mobitela susreću s egzistencijalizmom i dobit ćete grubu sliku toga zašto je gospođa Palmer toliko drukčija od većine svojih kolegica.

Ali na 'Theatre Is Evil' ima uistinu svega – psihodelična teatralnost jednih, recimo, Flaming Lips ('Smile') susreće punk, electro, grandiozni instrumentalni intermezzo, pomaknutu klavirsku intimu 'The Bed Song' i pravi mali briljantni početni niz 'The Killing Type'-'Do It With A Rockstar'-'Want It Back'-'Grown Man Cry'.

Bilo da ga slušate kao zbirku avangardnih pop pjesama, kao soundtrack za mjuzikl koji nikada nije održan ni u najmračnijim podrumima off-Broadwayja ili tek kao nešto za ispuniti zrak u svojoj sobi, 'Theatre Is Evil' zvuči prilično jedinstveno, makar i kao jedinstvena kompilacija svega što ste već čuli od 1980. pa naovamo. U svakom slučaju, zvuči dobro. Jako dobro. Štoviše, sjajno.

Ocjena: 8.5/10

Izdavač: 8 Ft. Records