To što je malo tko istinski iznenađen, ne znači da je tragedija manja.

Ako smo joj već kolektivno, svjesno ili tek kao usputni promatrači nezaustavljivog srljanja u ponor, poput lešinara koji nestrpljivo očekuju potvrdu najcrnjih slutnji, u zadnjih nekoliko godina i odbrojavali dane, a kladionice se otvoreno natjecale u morbidnom predviđanju, to ne znači da nam nije zastao dah onog trenutka kada smo kliknuli na website s čije je naslovnice vrištalo da je jedna od najpoznatijih mladih ikona britanske glazbene retromanije zauvijek nestala. Ne samo sa scene kojoj je pripadala, već i iz postojanja.

Sa svega 27 godina, dva objavljena albuma i milijun i jednom ispisanom novinarskom črčkarijom o problemima s drogom, alkoholom i nasiljem, Amy Winehouse se odjavila iz ovozemaljskog studija i sa sobom u grob ponijela sav potencijal talenta koji je, onda kada bi trijezan stigao do mikrofona, često bio veći od zbroja svih navedenih brojki. Pod uvjetom da nešto kao što je talent možemo izraziti jednadžbama, a ne emocijama.

Većina nas Amy je poznavala upravo i samo preko emocija koje smo dijelili slušajući pjesme s njezinih albuma, lansirnog 'Frank' iz 2003. koji je tek otvorio vrata za globalno priznanje s audio bestselerom 'Back To Black', na čijem je uspjehu živjela i djelovala od 2006. pa naovamo. Treći album trebao je izići uskoro, nakon okončanja ljetne europske turneje započete katastrofom u Srbiji i otkazivanjem preostalih zakazanih svirki zbog... Pa, službeno priopćenje govorilo je da nema nastavka 'dok si Amy ne sredi život', no koliko god se loptali optužbama i prepucavanjima oko toga tko je sve i kako profitirao odgodom tog 'čišćenja' i namjernim servisiranjem alata za popločavanje puta prema konačnom kraju, činjenica jest da Amy nije doživjela ni nastavak turneje, niti izlazak svog novog albuma, na kojem je radila zadnje tri godine, istodobno se boreći s demonima. Ili potpisujući svjesni suicidalni pakt s njima, tko to zna?

Svi pokušaji skidanja s teških droga i boce, uključujući dva odlaska u kliniku za odvikavanje (2007. i 2009. godine), kućnu izolaciju i traženje novog početka u osami otočkog života, rezultirali su jučerašnjim pronalaskom njezina mrtvog tijela u londonskom stanu, s još nepoznatim (u trenutku pisanja ovog teksta), policija kaže 'neobjašnjivim' uzrokom smrti.

Što god je odgovorno za pritiskanje posljednjeg prekidača u procesu propadanja kojem smo svi voajerski, nekrofilski, ali i posve bespomoćno svjedočili posljednjih pola desetljeća, rezultat je pred nama – još jedno ime upisano na dugu listu prerano odjavljenih ikona popularne kulture, od zastrašujućeg niza 20. stoljeća (Hendrix, Joplin, Morrison – svi, baš kao i Amy, preminuli sa 27 godina!) do sličnih šokova iz nedavne kolektivne memorije, poput Aaliyah ili Heatha Ledgera.

Naravno, to će Amy odmah staviti u isti koš idealiziranja kategorije 'živi brzo, umri mlad, budi lijep leš', sve dublje i dublje u ponor ove ladice kako vrijeme bude odmicalo i nastavljalo s prirodnim procesom pretvorbe ikona u legende, no prije nego što isto to vrijeme pojede razum, ostaje se podsjetiti da nema ničeg glamuroznog u nekontroliranoj autodestrukciji. Baš kao što svaki jin ima svoj jang, svaki 'high' ima svoj 'low', a ovog puta, kao i u mnogim slučajevima prije ovog, 'low' je otišao toliko nisko da se u slobodnom padu zaustavio tek dva metra ispod zemlje.

Kad veo romantike zamijenimo velom stvarnosti, onim koji prekriva suze na licima okupljenih u pogrebnoj povorci, ostaje samo smrt. Amy Winehouse više ne postoji za svoju rodbinu, prijatelje, neprijatelje, obožavatelje i usputne slušatelje. Srećom, postoji njezino djelo, no čak i ako uskoro doživimo posthumni novi album, a potencijalno i još pokoju tupakovski isisanu kompilaciju nikad objavljenih snimaka, ostaje činjenica da je cijela priča mogla trajati dulje, zdravije i ljepše. U nekom, kvantnom fizikom definiranom paralelnom svemiru, ona možda jest takva i još uvijek traje. U ovom našem, Amy Winehouse sada živi još samo u zvučnicima.