Bajaga - Muzika na struju

U petak smo na ZagrebDoxu imali čast premijerno pogledati film Miloša Jovanovića o obljetničkih 25 godina glazbene institucije ovih prostora, Bajage i Instruktora. Linearne strukture, film Bajaginu karijeru prati kronološki, od prapočetaka s Ribljom čorbom i prvog koncerta u zagrebačkom Kulušiću do albuma 'Zmaj od noćaja' i koncerata u zagrebačkoj dvorani Dražen Petrović i beogradskoj Areni, pričajući kroz Bajagine pjesme priču o jednoj nesumnjivo velikoj glazbenoj karijeri, jednom gradu – Beogradu, državi, vremenu i ljudima.

Ključni je problem takve strukture filma neujednačenost. Budući da Bajagina karijera ide putanjom naglog uspona i vrhunaca drugom polovicom 80-ih nakon kojih slijedi kvalitativni pad uz 'elegantno glazbeno starenje', struktura kronologije s naslonom na pjesme ne može pobjeći od dramaturškog pada. Tako dio do 1991. djeluje znatno jače, posebice na prosječnog hrvatskog gledatelja, razbuktavši u njemu nostalgične plamove, a drugi se čini kao osjetan pad.

Film je oblikovan kroz razgovore s ljudima iz najužeg kruga te glazbene priče, od Bajage i Instruktora do producenata, pokojeg pažljivo odabranog novinara poput Petra Popovića, Dušana Kovačevića s kojim je Bajaga radio na dva filma, 'glumca koji je srušio Miloševića' Branislava Lečića i Bore Čorbe (koji se u razgovoru ispričao za izbacivanje Bajage iz Riblje čorbe putem novina) do kolega glazbenika.

Njihovi razgovori u pravilu su vrlo zanimljivi i odlično montirani tako da tvore kompaktnu i cjelovitu priču, a ujedno i snažno afirmativni, što je razumljivo s obzirom na prigodu. Autor filma nakon projekcije ustvrdio je da nije ni bilo potrebe za cenzurom, jer negativnih komentara nije ni bilo, a mi ćemo mu vjerovati na riječ.

Uz velik broj snimaka s koncerata, posebno je zanimljiv kronološki pregled spotova umetnutih u priču, koji ukazuju na transformacije Bajage i Instruktora, ali i općih trendova naših prostora u pogledu poetike glazbenih spotova, od loše produciranog glam-rocka na tragu Davida Bowiea do znatno raskošnijih spotova u kojima se dečki iz benda povlače u pozadinu iz koje pričaju ljubavnu i ine priče ilustrirane krupnim planom nekih novih ljepotana i ljepotica.

Zaključno, 'Bajaga – muzika na struju' nudi temeljitu šetnju Bajaginom karijerom, od prapočetka do novih početaka i dalje (optimistička crta zatvaranja filma nekim novim počecima), uz diskretan dodatak glazbenog i društvenog konteksta nekih mračnih vremena, ali i ne puno više od toga. (I. T.)


Moja domovina

Kad nazovete svoj film 'Moja domovina' i promovirate ga kao svojevrstan portret jednog, iako temeljnog pa možda i dominantnog segmenta zemlje u kojoj živite, lako se možete naći u stupici strašne ambicije, koliko i u ponoru raskoraka između želja i mogućnosti.

Srećom, američka redateljica Deborah Stratman posegnula je opušteno, ali dovoljno samouvjereno, eksperimentalno, ali i dovoljno komercijalno za demonstracijom jednog od stupova američke povijesti i sadašnjosti – mačizma, koji se manifestira posvuda, od nabrijanih srednjoškolskih utakmica footballa do livada na kojima ljubitelji vatrenih oružja svih kalibara (uključuje i bacače plamena) prazne svoje frustracije i raspaljuju primitivne instinkte, po cijeni iznajmljivanja mitraljeza po satu.

Uvelike nalik na ranog Herzoga, 'Moja domovina' šara po tzv. pravoj Americi, preriji i močvarama, daleko od urbanih njujorško-losanđeleskih oaza, pretvarajući se u meditativan i hipnotički iskren dokumentarac s porukom. Kojom? Pa, nismo baš posve sigurni, ali očito je da je samo žena mogla ovako neutralno, a opet eksplicitno i jasno pristupiti oslikavanju kulture hipermačizma, nasilja, oružja i borbe.

Uz malo humora i puno lijepih slika, tu je i fascinantna priča pukovnika Williama Rankina koji je 45 minuta padao iz aviona, s visine od 16.000 metara, kroz oluju i na nekoliko metara od munja, preživjevši nemoguće. Baš kao i sama Amerika, koja čini i preživljava nemoguće, donoseći dobro i zlo. Negdje između dobra i zla, tj. genijalnog i nedorečenog, smjestio se i ovaj dokumentarac, predivno 'starinskog' šarma i sjajne režije. (V. G.)

Sanja i vrabac

Radnici koji se lome od posla, ali ne dobivaju novac za svoj rad – no ipak nastavljaju raditi, znajući da ako odustanu, možda nikada i neće vidjeti lovu koju su zaradili. Zvuči poznato?

Veliki broj Hrvata koji pokušava sastaviti kraj za krajem, unatoč tome što se lomi od posla po tvornicama, može okosnicu ovog dokumentarca istaknuti i kao svoju životnu priču. Razlika je samo u tome što je Sanja ovdje muško, a ne žensko ime, baš kao što je Vrabac nadimak, a ne ptica; oboje se snalaze u teškim egzistencijalističkim tegobama modernog ruskog kapitalizma, tucajući kamen za jednu od brojnih firmi koja iskorištava ljudski pogon, bez pretjerane brige za njegov 'rok trajanja'.

'Sanja i Vrabac' Andreja Grjazeva s lakoćom otvara vrata najniže od nižih klasa, tehnikom 'muhe na zidu', kamere koja hvata svakodnevicu dvojca iz naslova i njihovih kolega, prljavu, depresivnu, uplakanu, svađama, alkoholom i bijedom, ali i humorom i humanizmom ispunjenu dokolicu između dva oznojena izlaska na snijegom prekriveni teren. Sve to prožeto je 'tešigaharastim' kadrovima poezije pokreta, klinetike pijeska i leda.

Sirov i efektan do te mjere da svaki kadar možete doslovno osjetiti kao da ste u njemu, proživljavajući hladnoću, smrad, miris, muku i veselje. (V. G.)

Subota na ZagrebDoxu nudi svečano proglašenje pobjednika i premijeru filma Kad se pretvorim u Severinu Darka Drinovca u 22 sata te filmove Selo bez žena, Bilal, Videokracija, Sirova nafta i mnoge druge. Kao i dosadašnjih dana, i danas ovdje možete osvojiti besplatne ulaznice za projekcije.

ZagrebDox već je četvrtu godinu dio projekta T-Com KulTurist, a više informacija možete pronaći na službenim stranicama festivala