Prvi dan prvog festivala Zagreb Calling, koji se održao u večernjim satima 13. srpnja na zagrebačkoj Šalati, pokazao je sasvim ziheraški pristup organizaciji glazbene manifestacije koja bi trebala zamijeniti zamrla događanja koja su okupljala rockersku publiku na raznim agramerskim adresama. Notorni Partibrejkersi, 'pajacoidni' Psihomodo Pop i Billy Idol na putu prema dolje, možda su mogli zadovoljiti osnovne kriterije oko triju tisuća ljudi koji su prispjeli na Šalatu, no ništa više od toga. Sasvim sigurno, da je razglas bio uštimaniji, moglo je to biti rock'n'roll slavlje, no ovako je sve ostavilo dojam generalne probe za ugašenu emisiju RTL Televizije 'Retromanija'. Svakako, publika u kojoj se vjerojatno na prste jedne ruke moglo nabrojati posjetitelje ispod 40 godina, uživala je u provjerenim uspješnicama, no bliski kontakt te publike i izvođača tek je povremeno ostvaren.

Partibrejkersi su izveli svoj uobičajeni repertoar u 45 minuta nastupa, a loše ugođen razglas pridonio je dojmu mlitavosti, a ne čvrstine i odlučnosti koju band isporučuje. Da je tomu tako, dokazuje i nemoćan vapaj frontmana Caneta koji je pitao publiku da istakne neku glazbenu želju. Nije dobio odgovor. Partibrejkersi su postali standard koji se primjenjuje na raznim korporativnim događanjima, primijenjeni bunt za generaciju koja razmišlja o penziji. Gotovo nijedan ton s njihova nastupa nije se razlikovao od studijskog materijala, no od Partibrejkersa se očito i ne očekuje više. Valjda zato već hiljadu godina nisu snimili ni jedan novi album.

Od Psihomodo popa još se manje očekivalo. U vječnoj potrazi za suvislim albumom, na posljednjem ostvarenju 'Ćiribu Ćiriba' malo su se očešali u surf pop autorstvo originalnog im člana Nevena Kepeskog, pa su napokon na studijskoj razini pokazali sav svoj uistinu ogroman, ali neiskorišten potencijal. Na koncertu je Davor Gobac djelovao uvjerljivo, a zagrebačku – očito, probranu publiku koja nije počela slušati Psihomodo Pop s 'Donnom', nego tridesetak godina ranije – najviše su osvojile furiozne izvedbe ranih radova – 'Zauvijek (Nema nje)' i 'Ja volim samo sebe'. Zapravo, kad bi Psihomodo pop odlučio izvoditi samo prvi album i demo-snimke na nekom koncertu, napravio bi najveću uslugu svojim fanovima.

Billy Idol nije bio na razini izvedbe koju je hrvatska publika upoznala prije nekoliko godina na INmusic festivalu. Unatoč showu za koji je najviše zaslužan njegov 'Livio Morosin' Steve Stevens, Idol je očito u silaznoj putanji, pa je nastup na Šalati bio uglavnom danak rutini. Zapravo, još gore od toga. Potpuno neuštiman razglas gdje se njegov glas čuo u prvom planu, ali kao da ima snop salveta preko mikrofona, umanjio je silovitost nastupa. Pravi kontakt s publikom u jednoipolsatnom nastupu (uključujući bis) imao je prilikom izvedbi pjesama 'Flash For Fantasy', 'Eyes Without a Face' i zaključne 'Rebel Yell', kao i jedine pjesme na bisu 'White Wedding'. Zagrebačkoj publici Billy Idol odužio se
izvedbom pjesme 'Cradle Of Love' koju nije izveo na INmusicu, a iznenađenje je svakako bilo izvedba pjesme 'Ready, Steady, Go' iz repertoara banda Generation X, odakle je vremešni Idol i ponikao.

U konačnici, festival nije razočarao, ali nije ni očarao. Nastup Faithlessa u utorak, bude li na razini njihova splitskoga i ranijeg zagrebačkog koncerta, svakako može priskrbiti želju za opetovanom inačicom ovog festivala.