Austrijski redatelj Daniel Hoesl predstavio se u utorak na Sarajevo Film Festivalu svojim drugim dugometražnim igranim filmom 'Soldate Jeanette' čiji nas je hladni i distancirani ton neodoljivo podsjetio na radove njegovih sunarodnjaka Nicolausa Geyrhaltera i Ulricha Seidla, čiju kompleksnost i intrigantnost ipak nije uspio doseći.

Hoesl je i surađivao sa Seidlom kao asistent režije, pa utjecaj 'učitelja' na rad mladog redatelja ne treba previše čuditi, a film je osvojio i glavnu nagradu na uglednom festivalu u Rotterdamu.

U središtu radnje je sredovječna Fanni, nekoć dobrostojeća, navikla na udoban život, raskošan stan u Zürichu, skupu odjeću i luksuzne automobile, danas je pred bankrotom, a ostala je čak i bez stana u kojem godinama živi. Hoeslova junakinja živi kao da je hipnotizirana, bez emocija i potpuno tupa, lebdi zemljom bez ikakvog doticaja sa stvarnim svijetom. Redatelj informacije servira na kapaljku pa se njene životne tragedije - gubitak partnera, propast poslovnog carstva - daju samo naslutiti, no nema sumnje da je Fanni, s čijom je odsutnošću i iracionalnošću gotovo nemoguće suosjećati, prisiljena promijeniti svoj život. Njen bijeg na selo, nimalo idilično mjesto slikovitih pejsaža, ali i teškog rada i bešćutnog odnosa prema ženama, mjesto posve različito od onog na koje je navikla, te njeno demonstrativno paljenje hrpe novčanica, doima se kao svojevrsni redateljev antimaterijalistički statement.

Najdojmljiviji su oni dijelovi filma u kojima se Hoesl otvoreno služi 'promatračkim' metodama Geyrhaltera i Seidla - poetični magloviti seoski pejsaži, hipnotizirajući repetitivni seoski radovi... Citirajući Godardov film 'Živjeti svoj život' pa unutar njega i 'Stradanje Ivane Orleanske' C. T. Dreyera, Hoesl pomalo pretenciozno i pretjerano uspoređuje junakinje tih dvaju filmova i njihovu 'potragu za fizičkim i duhovnim oslobođenjem' sa svojom junakinjom i njenim bijegom od okova materijalizma.