'Duži put do dna' stigao je u hrvatska kina – nova adaptacija romana Nicka Hornbyja priča je o četirima osobama koje postaju prijatelji pokušavajući se zajedno ubiti, a u njemu, pored Piercea Brosnana, Imogen Pootes i Aarona Paulaglumi i Australka Toni Collette, glumica koja se proslavila 1994. ulogom u 'Muriel se ženi', a potom je nizala hitove u rasponu od 'Šestog čula' do 'Little Miss Sunshine'.

'Duži put do dna', kaže Collette, jedan je od onih filmova koje će zauvijek pamtiti po odnosu među glumcima:

'Bio je fantastičan. Nismo se htjeli rastajati jedno od drugoga. Zato bismo se nastavili družiti svaki dan i nakon snimanja. Rijetkost je da glumci postanu takvi prijatelji. Nije nemoguće, dogodilo se to i prije, imam prijatelje s kojima sam godinama radila, ali ne u ovoj mjeri. Bilo je vrlo jednostavno biti s ovim ljudima pa smo svi ostali u vezi. Kad smo snimali, sklopili smo pakt – ako ovo dođe do Berlinalea, moramo se osloboditi svega što ćemo raditi u tom trenutku i svi zajedno biti na svjetskoj premijeri.'

Koliko ste istraživali za svoju ulogu Maureen, posebno kada govorimo o brizi za hendikepirane?

Provela sam neko vrijeme u centru i radila s liječnicima. Gledala sam kako dječak s cerebralnom paralizom prima terapiju sa svojom majkom. Pokazali su nam kako da se kreće i kako bi to funkcioniralo. Bilo je jako lijepo vidjeti dobre ljude i pomoć koja se pruža u tom centru.

Kako se nosite s teškim trenucima u životu?

Što sam starija, sve mi je jasnije da se sve mijenja. Kad si mlad, misliš da ćeš ostati vječno zaglavljen u sadašnjosti. Ali, ne, stvari se mijenjaju. Čekaj, iskoristi situaciju, ali pomaknut će se, promijeniti. To je život. Mislim da pomaže kada si svjestan toga. Ali to je posve normalno – svi žele biti sretni. To mi je jasno, i ja želim biti sretna. Ali možeš biti sretan bez da osjetiš sve te ostale emocije. Sve to ide zajedno.

Što mislite, otkud taj pritisak da bi svi trebali biti sretni?

Zato što je riječ o pozitivnoj emociji. Nitko nije uzbuđen zbog smrti, zar ne. Pokušavamo je gurnuti pod tepih. Mislim da su budisti shvatili istinu, jer oni to stvarno kontempliraju. Ja samo želim nešto konkretno. A jedina konkretna stvar koju imamo jest ta da znamo kako ćemo svi umrijeti. Imamo ograničeno vrijeme ovdje. Pa onda jednostavno možemo juriti za ciljevima, uživati, živjeti ovaj život. Koliko ja znam, to je jedini koji imamo.

S Nickom Hornbyjem ste već surađivali na adaptaciji 'About a Boy'. Čitate li inače njegove knjige?

Da, volim ih sve. Velika sam obožavateljica. Čitam što piše u časopisu Believer, a na poklon sam dobila i zbirku kratkih priča i članaka koje je objavljivao.

Biste li 'Duži put do dna' opisali kao komediju o samoubojstvu?

Ne baš. To je komedija koja uključuje samoubojstvo, ali prije svega je film o prijateljstvu.

Mislite li da je samoubojstvo ljudsko pravo?

Ono je opcija.

Koliko toga zajedničkog imate sa svojim likom Maureen?

Volim Maureen. Volim glumiti likove koji nisu poput mene. No da je itko drugi dobio ovaj lik, Maureen bi bila posve drugačija. Stoga je Maureen najvjerojatnije odraz onoga kakvu je ja vidim. Ona mora biti na neki način dio mene – svaki lik to jest.

Što danas smatrate svojim domom – Ameriku ili Australiju?

Moj dom je moj putnički kovčeg. Ja sam iz Sydneyja i to će uvijek biti moj dom. Ali mislim da sam živjela s putničkim koferom više od polovice svog života. Posve sam se navikla na to. Micati se okolo naokolo puno mi je lakše nego biti na jednom mjestu.

U SAD-u ste postigli velik uspjeh na televiziji serijom 'United States of Tara'. Privlači li Vas i dalje televizija?

Pa ima ponešto sjajne televizije i televizije koja je sranje. Za glumca je to poput vjenčanja. Znaš malo o onome što te čeka, ali znaš da ćeš dugo biti u tome što te čeka. Moraš biti siguran u to u što ulaziš. S 'United States of Tara' sam imala sreće, bio je to sjajan posao. Mislim da na televiziji trenutačno ima puno slobode, zbog čega scenaristi gravitiraju na TV, baš kao i glumci. Glumci idu tamo gdje ima dobrih scenarija.

Zašto svi dobri scenariji odlaze na televiziju?

Zbog manjih ograničenja. Kad vidim budžete filmova koje sam snimala, oni su minijaturni, a to je zato što volim raditi na stvarima u koje vjerujem. Otkada je krenula ekonomska kriza, filmovi se snimaju sa suludo velikim budžetima – novcem koji može nahraniti čitave države – a s druge strane su filmovi koji se snimaju gotovo bez novca. Više ne postoji nešto između. Mislim da je 'to između' prešlo na televiziju.

Snimate li nove filmove?

O da, radim na adaptaciji knjige Tima Wintona, nazvane 'Dirt Music'. Najvjerojatnije snimam nagodinu.