Na glasu kao jedan od trenutno najinteresantnijih live bendova, The Entrance Band, čiji se zvuk može opisati kao eklektični spoj psihodeličnog rocka, bluesa, stonera i punka, izbor je ovogodišnjeg All Tommorow's Parties u Engleskoj, ali i gost kluba AKC Medika u kojem će nastupiti u nedjelju, 19. lipnja.

Kako je došlo do imena Entrance?

Ne sjećam se jesam li se sam dosjetio tog naziva ili mi ga je netko predložio. Uglavnom, pojavilo se nešto prije rujna 2010. Počeo sam otkrivati dublju razinu glazbene osviještenosti povezane s autohipnozom i stanjem transa te razumijevanjem procesa stvaranja glazbe, kao i općenito kreativnosti svojevrsnog portala... Tako da riječ 'entrance' kombinira ta dva aspekta: stanje transa i prolaženje iz jedne dimenzije u drugu. Polja svijesti koja se susreću u određenom momentu u prostoru i vremenu te se spajaju i izmjenjuju energiju i stvarnost.

U Vašoj glazbi čuje se mnogo ranog bluesa i gospela. Malo je neobično za tako mladog čovjeka da izabere takve utjecaje. Možete li detaljnije objasniti što te najviše glazbeno inspirira?

Učeći glazbu uvijek sam stremio određenim vibracijama, harmonijama i frekvencijama više nego nečem drugom. Budući da sam s američkog juga (Baltimore), čiste američke blues i gospel harmonije oduvijek su bile i bit će jedan od najjačih magneta za mene. Najranije snimke američke glazbe koje su napravili Charlie Patton, Bessie Smith, Son House, Blind, Willie Johnson, Blind Lemon Jefferson, Jimmie Rodgers, the Carter Family, Blind Willie McTell, pa sve do prvog rock glazbenika Roberta Johnsona, govore o duhu nekog drugog vremena. Čak i svijeta koji nas proganja u našem dobu jer je taj duh proizašao iz američke zemlje i još uvijek nam oblikuje svijest. Pjesme koje su se pjevale na poljima, stare crkvene melodije, rani blues i primitivna country glazba s gorja Appalacian pričaju nam danas iz dimenzije koja nije vezana za prostor i vrijeme. Kao kratki bljeskovi svijesti i način življenja koji je i danas ostao misteriozan modernom dobu. Natprirodna dimenzija i surealisticno poimanje ranih američkih snimaka je najjače su utjecali na psihodeličnu kulturu. To narodno nasljeđe dalo nam je temelje za daljnje istraživanje umjetnosti i glazbe u zajedničkom, ali još uvijek tajanstvenom jeziku. Taj jezik je živ i razvija se i dalje.

Kakva je uloga improvizacije u Vašoj glazbi u živim situacijama i u studiju?

Improvizacija je stanje uma i način življenja. Naš bend se razvijao kroz improvizaciju. Momenti u našoj glazbi predstavljaju momente iz života, nepisanu priču koja je ispred nas. Vlastite izbore i zajedničku povezanost kojom stvaramo trenutke kao odgovore na pitanja i vodimo jedno drugog.

Koje su prednosti i mane kad je izvođač pod okriljem diskografa? Koje je Vaše viđenje diskografske industrije danas? Biste li potpisli za veliki label da Vam se pruži prilika?

Mi jesmo potpisali za veću diskografsku kuću, no otkazali su nam ugovor. Mislim da nikad više nećemo raditi s velikim, odnosno korporativnim diskografima, pogotovo ne u našoj zemlji. Smatram da bi se svatko tko stvara glazbu trebao usredotočiti na to kako postati samodostatan i imati potpunu kontrolu nad kreativnim procesom te cijelim poslom stvaranja i širenja glazbe. Diskografske kuće su nekoć bile sile koje su financirale mnogo odličnih umjetničkih djela koja ne bi zaživjela drukčije. Vremena su danas drukčija i diskografi su više nego ikad prepreka umjetnicima u njihovom stvaralaštvu koje bi željeli podijeliti sa svijetom na svoj osoban način.

Zašto glazbena industrija gura specifične žanrove svake tri, četiri godine? Čemu to silno oživljavanje rokenrola u zadnjih 10 godina?

Stvarno ne znam. Mene glazba zanima kao bezvremena pojava, a ne kao trend ili potreba tržišta. Mislim da su kulturološki trendovi svakako bitne refleksije duha vremena, odnosno svojevrsni zeitgeist, no vječne stvari su transcendentalne. Čine ih osjećaji koje je teško definirati i smjestiti u vrijeme. Zbog toga, pokušavam upiti svu glazbu, bio to Beethoven ili Gang Gang Dance (aktualni bend iz New Yorka). Utjecaj i inspiracija dolaze iz momenta u kojem živimo više nego iz nekog drugog vremena.

Osim glazbenog značaja, američki hipi pokret je imao jaku političku agendu. U to vrijeme su se pojavili i Charles Manson i John Lennon. Današnja rock glazba se veze uz hipi pokret najviše u modnom smislu. Gdje je nestalo ostalo?

Mansona je smislila CIA da uništi hipi pokret. I uspjelo joj je. Johna Lennona ubili su isti ljudi koji su hranili to čudovište, Charlesa Mansona. Modni aspekt pokreta je bio jednako vazan kao i politički i duhovni. No politička ideologija nikad nije bila strogo određena, pa su zapravo hipiji bili apolitična skupina, ako ćemo generalizirati. Smatram da su moda i vizuali vrlo važni u prenošenju vibracija, no u isto su vrijeme samo površinski načini da se inspirira nešto dublje. Da su se te dublje razine vise tražile, možda bismo prestali biti opterećeni odjećom i počeli stvarati. Psihodelija kao pokret koji je počeo 20-ih godina prošlog stoljeća na valovima dadaizma i nadrealizma bio je mnogo utjecajniji. Još se uvijek razvija diljem svijeta i ne može ga se direktno vezati ni uz koji stil. To je kod vibracije koji se širi kroz inspiraciju i primjere. To je moja religija.

Los Angeles je prošao kroz svojevrsno sušno razdoblje 90-ih, no mnogi današnji indie izvođači, kao što su No Age I Health, rade iz L.A.-a. Zašto? I kako bih smjestio LA scenu na svjetskoj indie mapi i usporedio je s ostalima, ponajprije u Chicagu i New Yorku?

Čini mi se da je percepcija mjesta i njegove scene često iskrivljena kad se gleda izvana. Bio sam u New Yorku kad je to navodno bio grad u kojem se sve dešavalo. Isto tako i u LA-u. Mnogo se toga svodi na tržište. Za mene osobno, Austin, Chicago i Baltimore imaju mnogo življu i kreativniju atmosferu za glazbenike. Sve ovisi kako je doživljavaš. Najbolja glazba koju sam čuo u Americi napravljena je u malim gradićima, u spavaćim sobama koju ljudi iz industrije nisu pokušali eksploatirati, pa se teško susresti s njom. Barem ne još.