Kakva je točno vlasnička struktura Croatia Recordsa s obzirom da je kroz medije bilo svakojakih nagađanja. Tko je pravi vlasnik?

Mi smo 2001. godine osnovali firmu Autor d.o.o., nas petnaestak. Tih petnaestak su bili profesionalci u svom poslu: Tonći Huljić, Đorđe Novković, Nenad Ninčević, Zdenko Runjić itd. Ja sam od prvog dana bio direktor i jedini sam bio pravi poduzetnik. Nakon šest mjeseci se počelo kristalizirati da je to jedan dugi put. Mi smo imali kredit u Hypo banci od 16 godina. To je bio poduzetnički dugi put. Vremenom su se neki umorili, neki su umrli, neki su drugačije razmišljali. Na kraju smo ostali samo nas dva odnosno ja i naš odvjetnik Igor Svilar.

A gospodin Drago Vidaković, bivši predsjednik Uprave Hypo Leasing Kroatien, koji se često spominjao kao jedan od suvlasnika?

On je izašao onog trenutka kada se odlučio baviti nekim drugim poslovima. Vlasništvo firme Autor daje nama pravo vlasništva nad 80 posto tvrtke Croatia Records.

A ostalih 20 posto?

10 posto je Hrvatsko društvo skladatelja još od prvog dana. To je bila jedna pametna ideja da imamo strateškog partnera koji je lider u glazbi. To je ostalo do današnjeg dana. U kvalitetnim smo odnosima i podijelili smo svatko svoje, dok nama naših 80 posto daje pravo upravljanja.

A ostalih 10 posto?

Nekih četiri, pet posto su mali dioničari i fondovi.

Od 2001, kada je tvrtka Autor d.o.o. postala većinski vlasnik Croatia Recordsa, govori se o prodaji Croatije. Neko vrijeme se pričalo da je potencijalni kupac Željko Mitrović, vlasnik TV Pinka, potom ZAMP, pa Vladimir Smolec…

Mnogi često puta upotrijebe priču o prodaji ne bi li sebe bolje naplatili. Ja još uvijek ne poslujem s dobiti da stavljam novac na stranu. Servisiram sve obaveze i gledam razviti firmu u neka nova vremena. Kako bi Pink, koji je u nekim svojim problemima već desetak godina, mogao kupiti CR. Nama je temeljni biznis diskografija, a ne ono čime se Pink bavi. To su bombastične priče koje idu do vremena do vremena. Kad se spomene CR često se govori o poslu, a ne o pričama tko je od koga ljepši i tko od vlasnika ima kakav hit. Imali smo neko vrijeme i čudnu formu odnosno sukob interesa. Neki od vlasnika su autori, neki aranžeri, neki pjevači… kako to pomiriti s izvođačima koji bi nama trebali biti najvažniji? Ja sam pozadinac u glazbi cijeli život pa sam se naučio nositi s tim. Ja sam u svom životu sudjelovao u proizvodnji i snimanju i produciranju možda jedno 200 najvećih hitova u Hrvatskoj i ex-YU, ali sam znao da sam mali kotačić u toj priči. I nisam si nikad uzimao veće pravo nego što imam. Dosta je bitno poredati tko što radi.

A dokle je došla priča sa ZAMP-om kao kupcem Croatia Recordsa?

ZAMP je isto netko lansirao. ZAMP ima deset posto i drži ih strateški radi hrvatske glazbe i kataloga. ZAMP se niti zna baviti tim poslom niti bi se bavio. To je do mene došlo iz treće ruke i ja to nisam baš ni ozbiljno shvatio.

Neki pokazatelji govore da otkada je Autor preuzeo CR 2001. poslovanje baš i nije pozitivno.

Ne, ne, ne… Kada smo mi kupili firmu 2001. godine, preuzeli smo je od Zagrebačke banke. Zagrebačka banka je dvije godine ranije prodala zemljište oko Croatia Recordsa. Oni su zapravo napravili odličan posao jer su dva puta naplatili isto. Katalog i izvođači i ono što je core biznis, mi smo se ipak odlučili da to kupimo. Mi smo, začudo, tada preuzeli firmu koja dugo godina nije imala dobit. Mi smo od 2001. uspjeli napraviti nešto što se izvana ne vidi, a to je restrukturiranje firme koja je tada imala 120 zaposlenih. Mi sada imamo 39 zaposlenih od kojih je 30 visokoobrazovanih. Mi smo u biti 111 ljudi stavili u mirovinu ili im dali otpremnine i za to smo potrošili oko 5, 6 milijuna kuna. To je jedan ogroman proces u tih 12 godina. Promjena modela. Mi smo tada bili tvornica, a danas to više nismo. Ostali smo konstantno lideri u svom poslu, zadržali smo aktualna godišnja objavljivanja jer ih i dalje imamo najviše. Svaki Porin koji prođe najviše nominacija ide k nama. Mi smo to u biti po prvi puta pokazali kako bi se trebala voditi diskografija jednog globalnog tipa. Obnovili smo katalog i digitalizirali ga. Ponovo smo otvorili firmu u Srbiji prije pet godina. Tamo smo postali, na bazi kataloga koji zastupamo, najveći diskograf. Ulaskom u Europu čeka nas usklađivanje prava u Sloveniji. Kroz diskografsku udrugu, kojoj sam ja na čulu, već treću godinu se bavimo pravima u regiji. Kad kažem prava, to znači prava za autore, za izvođače i diskografe. Za sve koji participiraju u tome. To je jedan tihi model uspostave kvalitetnih odnosa.

Da se vratimo na samo poslovanje. Ne možete negirati činjenicu da je čitav niz izvođača koji su početkom 2000. bili u okrilju CR-a napustilo CR i preselilo se u druge diskografske kuće.

Ja vam moram reći da su to krive informacije. Croatia Records je najviše izvođača napustilo 1997. i 1998. godine: Gibonni, Neno Belan… Nas je u to doba napustila Severina koja je imala basnoslovne zahtjeve koje joj nitko nikada ne bi ispunio. Našao se jedan koji joj je to ispunio i to je takva odluka. U svjetskoj diskografiji su to normalni procesi. Kada bismo mi sada razgovarali gdje je Oliver, što biste rekli?

U Aquarius Recordsu!

A ja bi vam rekao da je njegovih 280 najboljih pjesama kod nas. I da s Oliverom dobro surađujemo i da, bez obzira što više nije kod nas, izdajemo njegova kvalitetna izdanja, izdajemo knjigu s četiri CD-a, prezentiramo ga na internetu i kao izvođač i dalje dobiva svoj dio. A gdje je on trenutno, sprema li jazz album, to su njegove ambicije, njegovih godina i okruženja. To u diskografiji ponekad nije na prvom mjestu.

Tko su danas najtiražniji izvođači Croatia Recordsa?

Najtiražniji bez premca je Thompson. U malo više od dva mjeseca smo već odštampali četvrti puta po 5.000 CD-a. Znači ulazimo u priču sa 20.000 CD-a. To je već odavno dijamantna naklada. 3.750 primjeraka je srebrna naklada, 7.500 je zlatna naklada, a 15.000 je platinasta naklada. Znači, prešao je i platinastu nakladu. Pored njega je tu i Dražen Zečić koji ima svoju publiku i zadnja četiri albuma ne bilježi nikakav pad. Skoro nevjerojatno. Kod Thompsona je specifično jer on rjeđe izdaje albume, pa se mogu očekivati ovako visoki skokovi.

Velik problem svih diskografa, pa prema tome i Croatia Recordsa su piratska izdanja. Kako se vi borite protiv piratskih izdanja?

Ma ne, ne! To mi slušamo već 25 godina. Znate, piratstvo je jedan nelegalni čin kojim se treba baviti netko drugi. Mi se obraćamo kupcu. Mi smo napravili da naš legalan kupac za adekvatan novac može kupiti dobra izdanja.

Ali vi gubite što je više piratskih izdanja na tržištu.

Gube svi! Više čak ni ne prže. Više nemate onih pirata koji su kopirali kazete. To je odnos promjene formata i potrošnje glazbe. Što smo mi prije 15, 20 godina trebali ići na Jakuševac i tjerati one koji su prodavali te kazete? To je jedan nelegalni segment. Na koncu, oni možda tim novcem na kraju kupe original. Važno je da vole glazbu, da ju troše, to je bitno.

Kolik dio poslovanja Croatia Recordsa se odnosi na CMC odnosno na Jugoton TV?

Croatia Records je samo jednim djelom dio priče CMC-a. CMC je pokrenula firma Autor d.o.o. i firma Autor d.o.o. je nositelj koncesije za CMC. Prije godinu i pol dana smo pokrenuli brend Jugoton kojega se nismo odrekli i mi sada imamo te benefite imanja televizijskih kanala. To je jedan dugi proces. Mi smo s CMC-om već osam godina, a mnogi su mislili da nećemo izdržati. I izdržali smo i došli do nacionalne koncesije koja nije jeftina i zahtijeva puno truda i rada. Međutim, tu je jedna mlada ekipa gdje svatko od njih radi za dvoje, troje i guraju taj program koji smo mi osmislili. Mi smo osmislili program za ljude koji vole glazbu hrvatskog podneblja. Često puta smo imali nerazumijevanja. Pogotovo onih koji misle da je svijet postao s urbanom glazbom. Imalo smo primjer raznih MTV-jeva u regiji koji su propadali po tri, četiri puta jer su na prvom mjestu imali urbano. Ja se volim našaliti kad netko priča o urbanom, pa pitam je l' to ono što Urban pjeva. Ha, ha, ha… Mi smo nekako postali veći Beč od Beča, pa tako i u glazbi. Mi kroz CMC u interakciji s gledateljima vidimo tko su ljudi koji sjede ispred ekrana. I ne biste vjerovali, to su ljudi koji naruče pjesmu od Zečića ili Rozge i onda se još jednim SMS-om i zahvale. Znači, to su živi ljudi.

Vaš TV kanal se zove Croatian Music Channel, međutim dobrih 80 posto muzike koja se vrti se odnosi na izdanja Croatia Recordsa, dok su izvođači ostalih diskografskih kuća potisnuti.

A da ja vas pitam kolik je odnos ukupnog kataloga? Od 50.000 pjesama. Taj je odnos u korist Croatia Recordsa.

Ali aktualna muzika…

Ne, aktualna muzika je aktualna muzika, ali vi morate znati da smo mi u ovih osam godina digitalizirali negdje oko 4.000 video brojeva. Znači, mi vrtimo video, a ne audio. Mi smo tu primorani da iz baze koju posjedujemo vrtimo ono što imamo. Mi smo to digitalizirali. Sliku i zvuk. Najveći partner CMC-u je Croatia Records. CR godišnje participira u programu s određenom ozbiljnom sumom novca da bismo mi mogli postojati i mi to adekvatno vraćamo emitiranjem reklama.

Znači li to da niste ostvarili nikakav financijski dogovor s ostalim diskografima?

Ne, svi diskografi participiraju isto. Menart je tu na drugom mjestu. Tu su prisutni s kompletnim svojim katalogom i reklamama i reklamama za koncerte. Kod CMC-a je nešto specifično. Često ljudi komentiraju a da ga nisu pogledali nikada duže od pola sata. To je jedan način hrvatskog razmišljanja: mislim, znam, hoću, ne analiziram. Analize govore drugačije. Analize govore da mi imamo top listu prodaje domaću i stranu. Znači, 40 stranih na top listi među kojima nema niti jednog izvođača iz CR-a, a to nitko ne spominje.

Ali vi ni nemate licence, pa je logično da nema vaših izvođača na toj top listi najprodavanijih inozemnih izdanja.

Nemamo, ali taj omjer koji vi spominjete nije takav, već malo drugačiji. Imamo prezentacije svih dešavanja. Ne pokrivamo mi samo ono što radi Croatia Records, koncerte… Najmanje ih radi Croatia Records. Radi ih i Aquarius i Dallas i Menart i svi su tu zastupljeni. Vi imate i CMC Festival koji se održao šest godina. To mnogi zaboravljaju. Uza sve krize i turbulencije mi festivalom iznjedrimo po 20 novih pjesama godišnje.

Puno se pisalo i nagađalo o neriješenim odnosima između Branimira Johnnya Štulića i Croatia Recordsa. O čemu se zapravo radi?

To je priča za jednu minutu ili za dva dana. Ja bih to kratko rekao, sve što je snimljeno u doba Branimira Johnnya Štulića je financirano ozbiljnim novcima i pokriveno ozbiljnim ugovorima. Znači, sve do jedne pjesme Štulića su masteri, nekada Jugotona, danaa CR-a. Pjesme su njegove. To što je on radio ili što će raditi ovih 20-ak godina, to je njegovo pravo.

Znači da bi trebao dobiti novac od tantijema na pjesme koje su se cijelo vrijeme emitirale u eteru?

Za dobivanje tantijema se mora prijaviti nekoj autorskoj agenciji koja to štiti. To je jako jednostavno.

Međutim, Štulić tvrdi da mu dugujete milijune kuna.

On kaže da je prodao milijun ploča i CD-a i kazeta. Da su njegove vrijedile 20 eura u neko doba i da je to 20 milijuna eura. Tako on dođe do 20 milijuna eura. Malo smiješno ako se zna da je autorska naknada osam posto, da su izvođačka prava po tadašnjim ugovorima toliko i toliko… Ja moram reći da članovi Azre svi dobivaju tantijeme. I Mišo Hrnjak i Boris Leiner. Dobivaju točno koliko je bilo napisano u tim ugovorima. To nikoga ne zanima. To svi preskaču.

Zašto onda Štulić ne dobije svoj dio?

On je nepostojeći. Mi ne znamo ni njegovu adresu. On čak misli u svojoj glavi da ni Hrvatska ne postoji. On ima jedan čudan pogled na sve to. Pitanje je kojim će putem.

Prije pet godina ste pokrenuli poslovanje u Srbiji i otvorili podružnicu i trgovinu u Beogradu. Kako Croatia Records posluje u regiji danas?

Mi smo naslijedili jedan različit pogled. Prije 15 godina nismo mogli biti prisutni s našim proizvodom u Srbiji. Ni prije deset. Ali prije pet smo odlučili da bismo mogli biti prisutni i onda smo osnovali firmu koju smo nekada i imali tamo. Nama je Vlada Republike Srbije izašla u susret tako što nam je vratila lokal u kojem smo nekada bili. U centru Beograda u Nušićevoj ulici na točan broj godina koliko ga nismo koristili. Bez ikakve nadoknade. To nije naše vlasništvo, ali nam je dano na upotrebu. Mi sada već petu godinu iz Nušićeve funkcioniramo kao ozbiljan diskograf. Mi jedini u Srbiji imamo dućan koji sliči na dućan i dućan koji nudi svu stranu i domaću glazbu na prodaju. Dućan koji kada održi promociju na nju se odazovu kompletno svi relevantni mediji i izvođači. To je nama svijetli obraz. U Srbiji se zovemo Jugoton – Croatia Records. I nikakvih problema nismo imali tih pet godina. Ušli smo u diskografsku udrugu Srbije. S njima dijelimo sva naša iskustva iz Hrvatske koja oni prihvaćaju. I oni su u tih nekih pet godina jako napredovali i uspjeli ostvariti zavidne rezultate u poštivanju diskografskih prava.

Jeste li zbog toga možda i potpisali kakav ugovor s nekim izvođačem iz regije?

U posljednja dva mjeseca smo objavili novi album Parnog valjka, objavili smo novu Crvenu jabuku, Kemala Montena i nekih 20-ak kompilacija srpskog repertoara. Znači, mi smo tamo opet ozbiljan diskograf. Mi primamo njihove izvođače na razgovor i blizu smo dogovora da objavimo novi album grupe Van Gogh. Inicijalno prvo u Hrvatskoj. Ne biste vjerovali, ali njima je jako stalo da album objavi Croatia Records. Naša diskografija je jako cijenjena u Srbiji.

Kakva je politika Croatia Recordsa po pitanju stvaranja novih zvijezda i ulaganja u nove, mlade izvođače?

Prvo da kažem, mi smo major. Mi pokrivamo regiju. Nismo samo hrvatski diskograf. Mi smo isto što je neki Warner, Universal ili BMG u ovoj regiji. Tako se i ponašamo. Mi jednostavno ne možemo stati. Mi gledamo da zadržimo broj novih izdanja pa bio to CD s četiri pjesme, promo singl ili dupli CD. Mi u tome zadržavamo i brojčano i stilski. Kad se malo bolje analizira, Croatia Records je najrokerskija kuća u regiji jer mi imamo deset najboljih rock bendova. Kod nas je i Parni valjak i Prljavo kazalište, Adastra, Divlje jagode, Opća opasnost…

Ali to su sve uglavnom izvođači koji egzistiraju na sceni preko 30 godina.

Adastra nije.

Ali što je s mladim izvođačima koji pokušavaju objaviti debi album?

Da li Septica ima debi album? Danas je baš stigao. Kada bi bilo malo više analize, bilo bi i više podataka.

Evo idealne prilike da iznesete podatke.

Jedna scena koja se okreće nama postoji. Ne možemo mi imati sve. To su nekadašnja vremena monopola koja isto nisu bila dobra. Diskografija se raspodijelila. Imate malih nezavisnih diskografa koji mogu za tri alternativna benda biti bolji diskograf nego itko. Imate cijelu svjetsku scenu independenta koji su pokazali da se jedino tako može ići naprijed. Sve se to lijepo raspoređuje. Od etabliranih izvođača do bendova srednje kategorije, tambura, klapa… Sad je samo pitanje poštenog rada.

Jedna od asocijacija na Croatia Records je kod mnogih ljudi i ogromna arhiva koju posjeduje Croatia Records. Je li to samo arhiva ili se nešto događa s tom ogromnom audio građom?

E, vidite, znate iz kojeg sam ja miljea došao? Ja sam došao iz audio miljea. Ja sam bio neki pionir studija i svega vezanog uz tehnologiju glazbe, tako da sam ja još kao vanjski suradnik 1996. godine počeo digitalizaciju. U to doba su me svi čudno gledali jer nisu znali o čemu se radi. Digitalizacija još nije završena, ali je velikim dijelom obavljena. Mi uredno sada već brojimo više od 40.000 aktualnih pjesama koje su spremljene u digitalni server. Međutim, digitalizacija se ne odnosi samo na zvuk, već i na sve popratne podatke. Od ugovora, svih sudionika u nastajanju pjesme, do mjesta nastajanja pjesme. To sve treba popratiti. Mi sveukupno imamo oko 65.000 pjesama, ali morate znati da su to pjesme svih vrsta. Za dva dana će biti gotova digitalizacija srpskog kataloga: 6.500 pjesama. U ovih zadnjih 20.000 je otprilike 1.100 albanskih pjesama, 2.000 crnogorskih, oko 2.000 makedonskih, pa iz Bosne oko 6.000, iz Slovenije oko 4.000. Mi smo s hrvatskim katalogom na oko 92 posto. Obradili smo i ozbiljnu glazbu, govorna dječja izdanja... Jednu ogromnu lepezu koju diskograf kao mi ima.

Međutim, mnoga ta izdanja nisu doživjela reizdanja, zbog čega nove generacije gotovo uopće ne znaju što se događalo prije njihovog rođenja.

Mi smo sa 2005. godinom napravili jedan radikalni zaokret izdavanja edicija. U svjetskoj diskografiji su edicije normalna stvar. Ovdje kod nas nisu jer je bio fokus na novim izdanjima, zbog čega se lakše živjelo. Čeka se novi Mišo, on proda nakladu, i to je to. Mi smo našom digitalizacijom i našom odlukom da izdajemo edicije napravili nevjerojatne stvari. Jeste li vidjeli naš The Platinum Colecttion? To je 25 zabavno-glazbenih izvođača u jednom luksuznom pakiranju gdje smo prešli 280.000 ukupnih komada. Nakon toga smo napravili Ultimate Collection gdje smo došli do broja 28.000 tisuća. Čak smo otkupljivali prava za neke izvođače koji nisu bili naši kao što su Buldožer ili Korni grupa. Organizirali smo mlade ekipe da to nauče i znaju to raditi i to smo čistog obraza objavili. Nakon toga smo krenuli na niz drugih uzdanja klapa, tambura… Izdali smo sve hrvatske opere koje imamo u katalogu. Izdali smo jednu predivnu seriju autorskih CD-ova. Uvijek se pjesme vežu za izvođače iako su one autorske. Svi pjesmu 'Moj galebe' vežu uz Olivera, a Runjić je napravio stotine dobrih pjesama koje smo mi stavili na jedan dupli CD s izborom njegovih pjesama, pjesama Đorđa Novkovića… Sad idemo i s novom generacijom, da njima damo legitimaciju u ruke. Čak smo za Matu Došena, najboljeg aranžera ovih prostora, napravili izdanje. To su bitne stvari. Oni ne bilježe neke ogromne tiraže, ali su zapisani za budućnost. Važno je to trojstvo: autor, izvođač, diskograf. To mora postojati jer jedni druge trebamo.