Hrabrim koračanjem Nove Kine po globalnoj geopolitičkoj, gospodarskoj i zabavljačkoj pozornici ne prestaju kulturni šokovi izazvani svakim novim korakom, bilo da je on načinjen u izglancanim vojničkim čizmama, bilo u tenisicama zapadnjačkih brendova, ionako šivanima upravo u Kini.

‘Ovisnik o internetu’ dokumentarni je film koji podsjeća na to što se sve može dogoditi kada na jednoj nozi nosite komad zategnute državne kože, a na drugoj najkice koje ste kupili zbog MTV-ja: zabrinuta za sudbinu mladeži 21. stoljeća, koja umjesto na radne akcije, sletove i biciklijade odlazi u cyber cafe, iz kojeg ne izlazi dok tijelo ne atrofira, a organi ne otkažu poslušnost, kineska je vlast ovisnost o jedinicama i nulama proglasila kliničkim poremećajem, izvorom nove moralne panike koju treba suzbiti mobiliziranjem svih raspoloživih snaga.

Rezultat je više od 400 'rehabilitacijskih kampova' za liječenje ovisnosti o internetu, ali i 'tinejdžerskog angsta' u paketu: introvertirani, frustrirani, koliko i inteligentni klinci skriveni iza zavjese virtualnog svijeta 'obolijevaju' od teške ovisnosti o 'elektroničkom heroinu', patološki nerazdvojni od interneta i videoigara, zbog čega prisilno završavaju na tretmanima tjelovježbi i kljukanjima tabletama, iza rešetaka koje ograđuju mješavinu vojarne i popravnog doma.

Redatelji Shosh Shlame i Hille Medalie dobili su nevjerojatnu priliku lutati kompleksom jednog od takvih centara, gotovo pa otvoreno snimati svakodnevicu klinaca te u objektivu zarobiti pravo malo remek-djelo, film koji je u isto vrijeme intimna mikropriča o obiteljskim izvorima svakog problema, ali i fascinantna makroprezentacija šoka budućnosti te podsjetnik na to kako jedno kolektivističko, duboko militarizirano društvo odgovara na krizu svoje vizije, bila ona (i kriza, ali i vizija) zamišljena, bilo stvarna, individualna ili zajednička.

Iz slične kulture izronila je i priča o ‘Slatkici i boksaču’, s time da su glavni protagonisti daleko stariji od ‘Ovisnika o internetu’, ali i jednako ‘vesternizirani’ u svojim tradicionalnim konfucijanskim sredinama – 'Slatkica i boksač' prvijenac je redatelja Zachartyja Heinzerlinga koji nas vodi u srce neobičnog odnosa dvoje japanskih umjetnika, romantika koji desetljećima plešu po visokoj i tankoj žici rastegnutoj između ljubavi i mržnje, na rubovima klisura smijeha i suza. Gdje živi i sâm film.

Četrdeset godina veze između Ushija i Noriko Shinohare preživjelo je sve od njujorškog vjenčanja 1970-ih preko borbe s alkoholizmom do financijskih katastrofa i fanatične predanosti kreaciji, ne bi li ih kamera sustigla kao umirovljenike koji su sve samo ne mirni: Ushio ima 80 godina, ali i dalje sparira s bijelim platnom, doslovno i figurativno, dok Noriko snagom akvarela istrčava iz sjene supruga; kamera suvereno i nemilosrdno prati svaki udarac i korak, dostavljajući egzistencijalistički dragulj zapakiran u boemski zen kabare.

Stavljati 50-ak minuta dug niskobudžetni prvijenac Silvane Menđušić u isti kontekst s dva gore spomenuta izuzetna dugometražna ostvarenja jest fenomen ZagrebDoxa, festivala u čijem bogatom programu ima mjesta za uistinu svašta; oskarovci i bezgrešna remek-djela laktare se s pokaznim vježbama i produljenim novinarskim prilozima, a ‘Naslovnica’, dokumentarni prvijenac proslavljene TV reporterke, nažalost nosi člansku iskaznicu potonjeg kluba.

Priča o pokojnoj Dolores Lambaši predstavlja se kao uradak koji objedinjuje problem suživota glume i slave, sukobljavajući ga s fenomenom celebritymanije i kompleksnog odnosa 'javne osobe' s istom tom javnošću i neizbježnim medijima; u stvarnosti, ‘Naslovnica’ se gleda kao selektivni dnevnik zbunjene žene, nedovršen i prekinut tragedijom, ali svejedno tek kao kronika ni po čemu zanimljivih aktivnosti koje leže iza kulisa medijskog žutila: gledamo je kako se vozi i priprema za snimanje, kako pere zube i čita članke o sebi, telefonira te razgovara s prijateljima i obitelji..., što ‘Naslovnicu’ pretvara u jednako 'bezobrazno' znatiželjan prikaz nečije privatne, ma koliko 'obične' svakodnevice. Naravno, za razliku od tabloida, film po njoj ne gazi senzacionalistički – ali svejedno je prodaje bez snažnih temelja. Sve ostalo manje je analiza hrvatske medijske septičke jame, a više tek tužan prikaz jednog, ako je suditi po montiranom materijalu, tužnog života s još tužnijim krajem.

Na posve suprotnoj strani spektra nalazi se ‘Visuljak’, happy dox po dobrom starom receptu dokumentarnog one-man-showa: supersize me!, vrišti Patrick Moote, umjesto Morgana Spurlocka, ali ne zabrinut za struk, jetru i prehrambene navike američke nacije, već gonjen puno osobnijim, prizemnijim motivima: Patrick je glumac kojeg je djevojka ostavila zbog toga što ima mali penis. Pa se bacio na snimanje dokumentarca o svim raspoloživim metodama povećanja uda, primjenjujući neke, one najsigurnije, na samom sebi.

Na stranu rasprava u kojoj mjeri je ‘Visuljak’ zapravo fejk i samopromocija karijere mladića s depresivnom centimetražom; riječ je o razvučenom i umjereno dopadljivom, ali nesumnjivo zabavnom filmu – što više želite od jednog cockumentaryja