‘Sanctum’ je film sa sjajnim vizualnim početkom gdje s glavnim likom iz helikoptera promatramo predivne šume Nove Gvineje, kao i veličanstveni ulaz u špilju gdje se odvija ostatak radnje. Nažalost, odmah smo upoznati i s očajnim dijalogom, no kako smo tek krenuli ignoriramo ga i uživamo u lijepoj kinematografiji. Uostalom, ovo je australski film, stoga mu dajemo šanse s obzirom na njihovu sjajnu filmsku povijest. Možda je samo početak klimav, a ostatak sjajan baš kao i uvodni vizualni ‘spektakl’. Radnja je prilično jednostavna, ekspedicija istražuje ogromnu špilju i sve se doima rutinski normalno dok se iznenada ne pojavi bijesna oluja. Zatočena, s opasnošću od utapanja, ekipa mora što prije pronaći izlaz.

Nakon već spomenutog klimavog uvoda ‘Sanctum’ postepeno postaje sve gluplji i dosadniji. Kada gledatelj nekako prihvati jednodimenzionalne likove i slab dijalog, ostaju mu na raspolaganju nezanimljive akcijske sekvence. Vizualni aspekt isto se drastično pogoršava od onoga što smo vidjeli na početku iako povremeno imamo priliku biti oduševljeni. No pravi problem su likovi na kojima se nastoji graditi zanimljivost i napetost. U središtu priče je odnos oca i sina, koji čak na trenutke i funkcionira, poput scene njihova zajedničkog penjanja kada možda prvi put osjetimo prave emocije zahvaljujući pametnoj režiji, ali sveukupno gledano su oni prilično plošne karikature.

Simpatičnost glumaca ne pomaže lošem scenariju s neprirodnim dijalogom, što se još više vidi na sporednim likovima koji kao da pripadaju nekom nastavku horora ‘Petak 13’. Takva paleta nezanimljivih likova ne pruža gledatelju emotivnu vezanost, stoga i njihove smrti postaju beznačajne, kao i ‘napetost’ koja ih okružuje. Stoga imamo sveukupni nedostatak prave napetosti ili emocija, što je iznimno bitno za ovaj žanr, kao što se može vidjeti u filmu ‘127 sati’. Redatelj Alister Grierson pokušava zamaskirati te nedostatke klaustrofobičnom atmosferom, ali problem je što se gledatelj toliko koncentrira na prostor zbog očajnih likova da primjećuje očito korištenje setova, čime se naravno gubi bilo kakva atmosfera. Ne pomaže niti generična glazba koja kao da je kopirana iz ‘Avatara’, narušavajući i dalje bilo kakav osjećaj originalnosti ili zanimljivosti. Pohvaliti se jedino može jako dobro i autentično prikazivanje svjetla unutar tamnih prostora, iako je to samo mali detalj u usporedbi sa svim nedostacima.

‘Sanctum’ je zapravo sramota za modernu australsku kinematografiju jer je osim naglasaka glumaca po svemu tipičan holivudski projekt bez duše. Možda će samo ljubiteljima žanra biti donekle zanimljiv, dok će ostalima ovo zasigurno biti iznimno dosadno iskustvo.