Foršpani za film 'Pravi čelik' nisu obećavali ništa dobro, štoviše kod mnogih su gledatelja izazvali podsmijeh nakon što su vidjeli Hugha Jackmana kako priprema bezdušnog robota za boksački meč.

Iznenađujuće, 'Pravi čelik' nije katastrofa od filma, već solidno izveden holivudski recept za mase. Kada se makne ionako slaba znanstvenofantastična maska, ostaje nam tipična boksačka drama na tragu filmova o Rockyju, odnosno prvenstveno obiteljska priča. Zapravo se roboti mogu shvatiti kao marketinški trik jer uopće ne pridonose radnji ili razvoju likova (pogotovo jer ne postoji element umjetne inteligencije, već su doslovno samo mašine kojima se upravlja). Priča nije komplicirana: u bliskoj budućnosti ljude su u borilačkim ringovima zamijenili roboti kojima se upravlja. Jedan od takvih upravljača je bivši boksač Charlie (Hugh Jackman) koji jedva krpa kraj s krajem. Kada bogati novovjenčani par odluči posvojiti njegova zanemarenog sina Maxa (Dakota Goyo), Charlie prihvaća skrbiti se o njemu za novac dok je par na putovanju. Nakon što Charlie brzopletom nelegalnom borbom uništi svog novog robota, Max slučajno pronalazi već zaboravljeni stari model i odlučuje od njega napraviti borca. Usprkos negodovanju, Charlie shvaća da u robotu ima potencijala jer, za razliku od novih modela, uči ljudske pokrete, stoga se odlučuje trenirati ga, ni ne primjećujući da polako postaje sve bolji otac. Može li dvojac postati prava obitelj i odvesti svog robota do pobjede? Odgovor je, naravno, očit, upravo poput 'Rockyja' koji barata motivom zanemarenog borca koji neočekivano stiže do vrha.

Iako je scenarij prepun klišeja i općenito potpuno predvidljive radnje, 'Pravi čelik' uspijeva često biti izrazito zabavan, čak i kad su u pitanju bezdušni roboti koji se mlate. Razlog tome su sjajni glavni glumci i vrhunska režija Shawna Levya. Hugh Jackman standardno se 'uživi' u svoju ulogu, stoga je gledatelj zainteresiran za borbe gledajući kako Jackman upravlja robotom. To bi znatno slabije funkcioniralo da redatelj ne zna dobro 'pomiješati' te kadrove interakcije, ali nasreću, Levy to uspješno odrađuje. Završna borba je, recimo, vrhunski primjer izrazito energične režije i glume, kada gledatelj umjesto robota u ringu zapravo gleda Jackmana i mladog Goyu kako se grčevito bore za uspjeh, metaforički naravno. Goya je sjajan mladi glumac i velik talent, što dokazuje posve prirodnim interakcijama s Jackmanom, bez obzira na često traljavo napisane dijaloge. No ipak je teško previdjeti prave probleme filma. Cijeli taj svijet robota i tehnologije izrazito je zanemaren i površno opisan, stoga, kao što je već prije spomenuto, djeluje kao marketinški trik i zapravo narušava cjelokupni dojam. Isto tako, valja napomenuti da Evangeline Lilly služi samo kao zgodan ljubavni interes Hugha Jackmana, bez ikakve prave važnosti za radnju.

'Pravi čelik' nije vrhunsko ostvarenje i osnovna ideja mnoge će odbiti od gledanja, ali ako gledatelj može zanemariti površno razrađen odnos robota i ljudi te mnoge klišeje, onda će se dobro zabaviti uz korektno odrađen i 'fino zapakiran' holivudski boksački film.