Lav Diaz se 'prodao'?

Pa, ovisi kojim se kriterijima služite – jedan od najboljih i svakako najintrigantnijih autora novog filipinskog filma (Khav, Martin, Mendoza) obično snima super-usporene crno-bijele epopeje u trajanju od 7 do 11 sati, koje zbunjuju mainstream kritiku i oduševljavaju lovce na jedinstvene i hrabre primjerke tzv. pokreta 'Slow Cinema', inspirirane klasicima Tsai Ming-lianga i sličnim kraljevima maratonskih kadrova u realnom vremenu.

'Norte, The End Of History' traje 'samo' 250 minuta, snimljen je u boji, kamera je maknuta sa stativa pa klizi i leti po kadru, dok je dijaloga (skoro pa) više nego u svim njegovim dosadašnjim filmovima zajedno.

Ipak, ovo je i dalje dobri stari Lav Diaz – jednako meditativam, snažan, tih i ubojit u isto vrijeme, a unatoč nekim površinskim promjenama te vidnom pojačavanju razine produkcije, i dalje ostaje u svojim klasičnim stilskim i tematskim opsesijama. One se ovdje nastavljaju na elemente njegovih starijih uradaka, poput 'The Criminal of Barrio Concepcion', 'Death In the Land Of Encantos', 'Butterflies Have No Memories' i 'Century Of Birthing', s motivima nasilja, krivnje i egzistencijalizma.

Diaz je isto tako još uvijek duboko uronjen u filipinsko stanje uma i društva. Da biste razumjeli Diazove filmove, ukratko, morate razumjeti Filipine – zemlju čije je gospodarstvo uništila Marcosova totalitarno-desna politika kreiranja 200 bogatih obitelji (zvuči poznato?), a duh diktature i dalje lebdi nad asfaltom i rižinim poljima, dok je stoljetni teror katoličkih osvajača nametnuo takav strah od kondoma da oni najsiromašniji i najmanje obrazovani dekintirani preživljavaju u mnogobrojnim obiteljima, istodobno stvarajući bezbrojne kršćanske kultove, za koje je teško odrediti koji je luđi od kojeg.

Sve to – politika, socijala i vjerska fantazija – potporni su stupovi dobrog dijela Diazova opusa pa tako i najnovijeg uratka 'Norte, The End Of History', 'Zločinom i kaznom' inspirirane sage o neukom, ali dobrom mladiću koji nevin završi u zatvoru zbog grijeha osobnim demonima progonjenog intelektualca, rezigniranog bogataša rođenog u provinciji Ilocos Norte, tamo gdje je - nimalo slučajno - svijet ugledao i Ferdinand Marcos. Osim od Dostojevskog, Diaz posuđuje i iz stvarnosti, od brojnih lekcija bliske političke povijesti, kritizirajući moralni relativizam revolucionarnih ideja s četiri sata koja jednostavno oduševljavaju.

Revolucija kuha i u pozadini novog, iznimno kontroverznog uratka glasovitog Jia Zhangkea, jednog od najpoznatijih autora kineskog suvremenog filma, predstavnika čuvene šeste generacije. Njegov novi film 'Touch Of Sin' bavi se modernom svjetskom silom kroz studiju nasilja i nekoliko priča povezanih novcem i krvlju. Kapitalistički komunizam današnje Kine, poručuje nam Jia, dovoljno je suptilan da ne završi u zatvoru, ali i dovoljno izravno da to mora biti jasno i vlasnicima partijskih knjižica, samo je produbio nejednakosti društva, katkada do opasne granice, korak do glasne detonacije. Nevjerojatno je da je 'Touch Of Sin' dobio zeleno svjetlo kineskih cenzora – možda su htjeli poručiti da zapravo nisu onakvi kakvima ih se prikazuje u samom uratku?

U njemu, neofeudalna klasa moćnika iživljava se nad siromašnom većinom, sve dok najmanja od najmanje jedinice te većine – pojedinac – biva osuđena rješenje potražiti u nasilju, nad drugima ili sobom. Prva priča i možda najpamtljivija od svih tako je neka vrsta kineske verzije 'God Bless America' Bobcata Goldthwaita, u kojoj glavni antijunak lovačkom puškom čisti političko-korporativnu korupciju u svom gradiću, no Jia šeće svim problematičnim postajama svoje zemlje: seksizmom i seksualnom industrijom, beznađem radničke klase, tvorničkim suicidima i jasnim raskorakom između ideala Maovog spomenika i rasipanja hongkoških dolara.

Rezultat je scenama brutalnog nasilja, kao posuđenih iz američkih i korejskih osvetničkih klasika, šokirao Cannes tijekom premijere (bio je nominiran za Zlatnu palmu i osvojio nagradu za scenarij), a redatelja poznatog po angažiranim arthouse dramama približio zabavi i žanru, pri čemu je 'Touch of Sin' njegov možda najkomercijalniji, ali pri tome nimalo lošiji dio sjajnog opusa.

Opus grčke redateljice Eline Psikou za sada se sastoji samo od jednog jedinog dugometražnog filma, no njezin prvijenac 'The Eternal Return of Antonis Paraskevas' samo je potvrdio trenutnu moć onoga što kritika već neko vrijeme slavljenički naziva Greek Weird Wave – veliki val novih bizarnih grčkih filmova koji su psihodelijom, nadrealizmom, apsurdom i provokacijom konačno izgurali postocijalistički realizam rumunjske kinematografije iz prvih redova europske festivalske ponude.

'The Eternal Return of Antonis Paraskevas' ponosno predstavlja 'čudni val', čudnom pričom o jako čudnoj superzvijezdi grčke televizije, koja odglumi vlastitu otmicu. Dotični voditelj zabarikadira se u napušteni hotel, gdje potpuno sâm ubija dosadu zurenjem u kuharski show i pedaliranjem po bazenu, uživajući u narcisoidnom praćenju vijesti o vlastitom nestanku.

Izolacija glavnog junaka gura u posvemašnje ludilo, a s njime, naravno, i cijeli film, koji kako odmiče postaje sve snažnijom metaforom stanja države u kojoj je nastao, ali i upozorenje o raspadu vrijednosti na udaru celebrity kulture.

Tko zna, možda je stvarno nužno da zemlja dodirne dno kako bi njezina umjetnost mogla postati istinski zanimljiva?