Tri su godine prošle od blokade i velikog studentskog prosvjeda na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Igor Bezinović sve je događaje bilježio kamerom, a rezultat je dokumentarni film 'Blokada', koji nakon premijere na ZagrebDoxu 20. travnja dolazi i u redovnu distribuciju Dokukina Croatia.

Bezinović je, osim kao redatelj, bio i aktivni sudionik prosvjeda pa svoju ulogu objašnjava riječima:

'Otprilike mjesec dana prije početka blokade, u Klubu studenata Filozofskog fakulteta gotovo konspirativno mi je prišao poznanik te mi je rekao da se sprema blokada i predložio mi je da snimam akciju. Dvije godine ranije diplomirao sam filozofiju i sociologiju na Filozofskom te sam tijekom studija bio aktivan u studentskim udrugama i općenito u aktivističkim krugovima, tako da se cijeli moj krug prijatelja i poznanika s faksa uskoro uključio u inicijativu te se krenulo s intenzivnim održavanjem radnih sastanaka na kojima se direktno demokratskim putem odlučivalo o tome kako će blokada izgledati. Iako je ideološka pozadina blokade kao borbe protiv neoliberalnog kapitalizma bila elaborirana u ranijim javnim okupljanjima, kružocima i radionicama, o operativnih stvarima se, dakle, krenulo razmišljati samo tridesetak dana ranije.'

Jeste li od samog početka planirali snimanje dokumentarca ili ste samo slučajno bili osoba koja je bilježila događanja, pa od snimljenog materijala složila film?

'Na samim pripremnim sastancima već smo snimili petnaestak sati materijala. Nitko nije znao u kojem će smjeru akcija ići, zapravo se na sastancima planiralo cijelu stvar završiti u roku od sedam dana, ali je posve neplanirano akciju podržalo još dvadesetak fakulteta u cijeloj državi, kao i Vijeće Filozofskog fakulteta, tako da se stvar uskoro rasplamsala. U snimanje smo krenuli jer sam vjerovao da je to važno snimati, ne znajući koja će forma točno od toga biti montirana: videoisječci na internetu, kratki filmovi, dugometražni film… Na kraju smo iz tih zbivanja u 2009. godini montirali velik broj videoisječaka, dva kratka filma 'Članak 4 stavak 2' i 'Susret', kao i dugometražni film 'Blokada'.'

Pogled iznutra u isto vrijeme znači otvaranje vrata koja inače ne bi bila otvorena - no jeste li naišli na kritike koje bi tvrdile da je riječ o pamfletu jer je film snimao sudionik, a ne objektivni promatrač?

Radeći film 'Blokada' nisam niti pokušao biti objektivni promatrač jer sam i prije same akcije bio otvoreno pristran i cijelu stvar doživljavam kao bitan dio svojeg života, a aktiviste s faksa doživljavam kao suborce. Općenito ne mislim da bi film, ni bilo koja druga umjetnost, trebao biti objektivan, pojam objektivnog promatranja jednostavno nije primjenjiv na taj medij. Odabir što snimamo, što montiramo, koga pratimo, koga ističemo vrlo je osoban, iako smo snimili preko 200 sati materijala, s namjerom da audiovizualna dokumentacija cijele akcije bude dostupna i budućim generacijama. Nadam se da ćemo kompletni snimljeni materijal arhivirati u knjižnici Filozofskog fakulteta, dok je film 'Blokada' prije svega autorski i selektivni prikaz onoga što se 2009. događalo na Filozofskom, on je tek jedno od mogućih narativnih svjedočanstava.

Press materijal filma opisuje blokadu filozofskog kao 'politički najznačajniji studentski prosvjed na ovim prostorima od 1971. godine'. Kada gledate danas, tri godine kasnije, koje su glavne paralele, a koje razlike između događanja 2009. i 1971?

I 1971. i 2009. godine studenti su okupirali Filozofski fakultet u Zagrebu, sudjelovali su na masovnim plenumima u dvorani 7, spavali su na fakultetu, pisali su medijske izjave… Međutim, razlike su upečatljivije od sličnosti jer su prosvjedi 1971. imali nacionalni predznak te su bili izrazito personalizirani, tako da je veliki broj tadašnjih aktera prešao u profesionalnu politiku. Blokada iz 2009. godine bila je internacionalno usmjerena, započela je u sklopu Svjetskog tjedna borbe protiv komercijalizacije obrazovanja, kao reakcija na neoliberalizam kao dominantni ekonomski poredak. Osim toga, cijeli je pokret bio izrazito depersonaliziran, naglašavana je odbojnost prema političkim strankama te važnost direktne demokracije kao i nedostaci predstavničke demokracije.

Koliko su ti prosvjedi značajni 'tek' kao borba za konkretne ciljeve iz 2009, a koliko kao podsjetnik da je od studenata moguće dobiti angažirane građane i za neke druge ciljeve u budućnosti, iako taj status u ovakvom obliku nisu manifestirali desetljećima?

Cijeli pokret 2009. godine je bio masovan jer se nije radilo tek o borbi za partikularne studentske ciljeve, već o borbi za bolji svijet, o kritici kompletnog ekonomskog i političkog sustava u kojem živimo. Pokret je proizašao je iz uvjerenja da je drukčiji i pravedniji svijet moguć. U tome se krije mobilizacijski potencijal takvoga pokreta. Konkretni potezi Jovanovićeve Vlade u sferi visokoga obrazovanja ne razlikuju se od poteza Vlade Primorca ili Fuchsa, ali posve opipljiv rezultat je makar obustava rasta školarina. Iz današnje perspektive, da nije bilo blokade, ni ideja javnog dobra ni ideja direktne demokracije ne bi bile u ovoj mjeri prisutne u svijesti građana, a ona je poslužila i kao mobilizacijska točka za osnivanje sindikata Akademska solidarnost koji je nedavno izdao nezaobilaznu 'Deklaraciju o znanosti i visokom obrazovanju', kao svojevrsni sažetak praktičnih i teorijskih nastojanja od 2009. do danas.

Kakva je tvoja budućnost u svijetu filma - neki novi dokumentarci, igrana djela?

Za rad na dugometražnom filmu potrebno je barem dvije godine. U slučaju 'Blokade', bio sam siguran da u tu temu želim uložiti dvije godine života, znao sam da sam za to motiviran i da znam zašto to radim. Iako trenutno radim na par malih projekata i filmova, ne bih želio ulaziti u neki novi dugometražni projekt samo zato da bih održavao radni kontinuitet. Nova ideja za film mora proizaći prvenstveno iz unutrašnje motivacije i sigurnosti u ono što radim, a nova i ideja će se, vjerujem, javiti sama od sebe, paralelno s novim iskustvima koja budem upijao u životu.