Među odabranim mladim filmskim recenzentima našli su se Mihaela Cenkovčan, Matija Drniković, Nika Petković, Mateja Posedi, Nada Savić, Sabina Softić, Niko Sučić i Filip Zadro.

Na tportalu objavljujemo drugu recenziju, onu autorice Nike Petković.

‘Povratak’, Rusija, 2003.
Redatelj: Andrej Zvjagincev

Ovogodišnji Motovunski filmski festival dodjeljuje nagradu Maverick Andreju Zvjagincevu, ruskom redatelju, po mišljenju mnogih nasljedniku Tarkovskog, čiji je prvi film, ‘Povratak’, 2003. osvojio Zlatnog Lava u Veneciji te brojne druge nagrade. Sama priča filma vrlo je jednostavna, ali istovremeno obiluje brojnim skrivenim značenjima i mikrokozmosima. Nakon dvanaest godina odsutnosti u živote dvaju dječaka vraća se njihov otac, kojeg su do tada poznavali samo preko crno-bijele fotografije. Fotografije, kao trag stvarnosti, kao podsjetnik i sjećanje na događaje i trenutke koji su se stvarno dogodili, pojavljuju se i na kraju filma. One nam pružaju još jednu verziju čitanja priče i odnosa pokazujući život dječaka i ostalih članova obitelji prije i poslije očevog povratka.

Dok stariji sin, Andrej, prihvaća njegov povratak s umjerenim entuzijazmom, mlađi sin Ivan, emocionalno zreliji i osvješteniji, uporno odbija autoritet distanciranog i hladnog oca koji odvodi dječake na izlet u prirodu. U neravnoteženom trokutu likova vidljivo je i Ivanovo nastojanje da dokaže starijem bratu njihovu povezanost, što će nam na kraju filma dokazati već spomenute crno-bijele fotografije.

Priča o povratku oca postaje i priča o njegovog odlasku, njegovom nestajanju u nepoznato, iz kojeg je i došao. On ostaje mistični stranac, međutim njegov požrtvovni pokušaj da spasi sina od pada s visokog tornja mijenja Ivanovu, kao i našu sliku o njemu. Tako u filmu prisustvujemo vidljivoj promjeni i naglom odrastanju braće, što otkrivamo na kraju filma, kada Andrej, nakon tragične smrti oca, hrabro preuzima njegovu ulogu i odvodi mlađeg brata s pustog otoka.

Središnja tema filma svakako jest težak i složen odnos između oca i sinova, međutim ne možemo zanemariti i niz religijskih referenci kao što su večera oca, majke i sinova koja podsjeća na posljednju večeru ili prvi kadar u kojem se pojavljuje otac dok leži na krevetu, inspiriran renesansnom slikom Andreje di Mantegne ‘Oplakivanje Krista’. Hladni i racionalni kadrovi nordijskih pejzaža odgovaraju atmosferi filma, a njihovo trajanje dodatno naglašava mističnost koju donosi figura oca, čiju prisutnost osjećamo u svakom kadru.

Autorica: Nika Petković