Dalibor Matanić o svom novom filmu šutio je, pa se prije pulske premijere o 'Ćaći' nije znalo gotovo ništa. Znati nešto unaprijed ne bi bilo ni bitno da Mataniću to nije već osmi igrani film i da publika i kritika čekaju što će novo napraviti. Tim više što je na lanjskom festivalu prikazao 'Majku asfalta', potom imao premijeru 'Mezanina' iz omnibusa '6/6' s Leonom Paraminski, te nije bilo za očekivati da će napraviti još jedan dugometražni film.

Režiser se potrudio dodatno zamračiti priču i na svečanom otvaranju ovogodišnjeg Festivala igranog filma u Puli zbuniti sve redom video izjavom intoniranom kao oproštajno pismo filmske ekipe. U kontekstu žalopojki filmaša zbog slabog financiranja domaćeg filma čovjek prvo pomisli da Matanić i prije premijere traži neki oprost od publike za film koji je snimao samo deset dana, no ako nije prerano suditi o 'Ćaći' na temelju prvih reakcija publike u Areni i profesionalnih gledatelja, ovo bi mogao biti jedan od njegovih najboljih filmova.

Ovo je bio ludi drive. Snimio bih film mobitelom da nije bilo novaca. Snimio bih ga mobitelom i za još manje, nula kuna, već nekako.

Kad se sve toliko brzo dogodilo, odakle vam ideja za priču? Jedno jutro ste se probudili i...?

Nema formule. To je neki instinkt koji se može pojaviti bilo gdje, u supermarketu, u kinu, ispod vode. Prvu rečenicu imao sam prošlo ljeto. Kći traži oca kojeg nema, koji je nestao. To je bila neka bazična ideja, a onda su se navukli pejzaži i procesi i sve je krenulo. Počeli smo snimanje u trećem mjesecu, što bi reklo da je četiri i pol mjeseca trajao rad na filmu.

Na koji način ste dobili suradnike na toliko nedovršen projekt?

Glumcima je to bio izazov jer su znali da će biti teško, a ja sam projekt odmah postavio tako da je od deset dana snimanja svaki radni dan trajao 24 sata. Znam da smo spavali po sat-dva, a ono što je jako zabavno i zanimljivo, s glumcima sam prolazio milijun situacija i sto rješenja, a na kraju, kad se sve iskristaliziralo, opet smo došli na početak, na početnu konstrukciju koju smo samo obogatili. To je bio jedan divan proces.

Scenarij je bio u fazi scenoslijeda bez dijaloga, ali s navigacijom što ljudi pričaju. Onako malo po uzoru na Mikea Leigha i one koji to tako rade malo duže. Rekao sam - idemo vidjeti kako se ljudi osjećaju, jer mislim da taj intenzivni pristup otvara ljudima ventil za emocije kojeg čak nisu ni svjesni. Mi smo ovaj cijeli film snimili kao nesvjesno stanje. Stvarno su svi bili totalno obuzeti, nisu znali što bi sa sobom nakon filma. Čak i Ivo Gregurević koji je prije bio šerif i dolazio na snimanje sve profesionalno odraditi. Ovog puta on se nije htio maknuti sa snimanja. Samo je sjedio, i to mi je bila novina, upijao je, bio je divan.

Je li nakon ovog što pričate Lika onda sasvim slučajna lokacija?

Ovo nije film o Lici, nego o ljudima koji su tamo smješteni. Ali ne bih stavljao ovaj film negdje drugdje nego u Liku. Nekako mi je taj kontekst super. U četiri godine su u Lici snimljena tri filma – 'Kino Lika', '72 dana' i sad 'Ćaća' – tako da se zezam da postaje nova meka za snimanje.

U vizualnom smislu?

U atmosferi. Lika je danas jedan od rijetkih ili čak jedini komad teritorija gdje postoji ta neka čistoća i mogućnost da čovjek ostane sam sa sobom. Liku sjećam kao plodno tlo za unutrašnje procese, za sve ono što u gradu ne možeš imati. Kao kad ljudi idu snimati na Aljasku, Nepal, Tibet.

Znači li to da će i sljedeći vaš film biti sniman u Lici?

Ne znam, sad razvijam jedan scenarij koji nije lički, jedan ljubavni film koji se dešava blizu Like, ali nije isključeno da svratimo. Mislim da je ljudima, koliko god im bilo naporno, benefit zavući se u takvu vrstu izolacije.

'Ćaća' je jaka psihološka drama. Na koji ste način razrađivali likove?

Bilo je jako intenzivno i prije snimanja i unutar snimanja. Zezam se da je bilo kao u Kubrickovom filmu 'The Shining', nitko se nije vratio isti. Stvarno je to bio mentalni trening tih deset dana snimanja, ne toliko glumački. Ja znam da Judita Franković može biti emotivna, može biti suptilna kao glumica i sve troje dobro poznajem, no ovo je bio čisti mind-melding

Jeste li se svađali?

Ne, nije bilo vremena za to. Izračunao sam brzinu ljudskog mozga kako radi. Na prošlom snimanju, kad se snimalo nekim normalnim tempom, shvatio sam da ti mozak radi nekih šest puta brže nego inače. Govorim iz svog iskustva. Na ovom snimanju meni je došlo do 14 puta brže. I onda sam kolabirao.

Doslovno?

Umalo sam se srušio, na pola snimanja samo sam pao.

Priča s tom kućom je luda. Ja je već sad navodim na špici kao 'Lička filmska kuća'. Pokušat ću u budućnosti dobiti čak da ta lokacija bude neko ishodište neke dramaturgije, da se tamo snimanju različite teme. Taj kraj ima neku posebnu, čak čudnu atmosferu. Najbolji primjer je snimatelj Vanja Černjul. Čovjek dođe sa snimanja filma iz Amerike s Geoffreyjem Fletcherom koji je dobio Oscara za film 'Precious', a kad se vratio ja sam ga odmah povukao da idemo snimati. Ta vrsta slobode ljude jednostavno otvori da se totalno prepuste.

Za ovaj film bitno je što je to test entuzijazma. Kao i omnibus kratkih igranih filmova koji radim s Leonom Paraminski.

Super je što je moj prvi film ('Blagajnica hoće ići na more') bio hit u kinima, a nisam zbog toga za drugi film imao nikakvih beneficija, i to je naš sistem, a mislim da je to ipak zdravo. Znači, ako hoćeš imati film – možeš, bez obzira na iskustvo, godine, na sve.

Što ako se pokaže da je ovo vaš najbolji film?

Neki koji su to gledali već su to rekli. Ali to sam ja u ovom momentu, sada. A ono što je zanimljivo je taj mali pomak.

Ne bojite li se padanja u hiperprodukciju?

Jako se pazim toga. Obožavam Fassbindera što se tiče ritma i čistoće filmova, ali ne volim Winterbottoma koji baš štanca. Uvijek vučem više ideja paralelno i onda mi nije bio problem snimati 'Mezanin' u prvom mjesecu, a 'Ćaću' u trećem.

S obzirom na razvoj priče u filmu i oko filma, kako ste odlučili prvi dio znatno usporiti širokim planovima, a kasnije toliko podići tempo?

Taj neki ritam je bio od početka planiran, koliko god da je bilo brzo snimanje. Htio sam da se ta psihološka energija likova nekako upija u pejzažima, da izlazi iz njih, da se pejzaži mijenjaju kako se mijenjaju njihova stanja, da povezanost čovjeka s prirodom i u takvim situacijama dolazi do izražaja.

Tko je publika ovog filma?

Jednostavno hoću da ga ljudi vide, ne mogu procijeniti tko. Ako kliknu s filmom odmah, sve će biti OK. Više vidim ljude za ovo nego prije. Najbolja anegdota je s mojom rođenom majkom koja je za 'Majku asfalta' rekla da je to sve fino, sve dobro i sve OK, ali da me moli da napravim jedan film s pucačinom, s natjeravanjem autima.

Jedan muški film?

Da. I onda sam joj fino vratio, kako se mi svetimo jedno drugom. Ona slika majke koja priča o ćaći je moja majka. S druge strane, ovaj film je žanrovski pomak. Prošli su bili vezani uz neka vlastita iskustva i uz mene, ovo je čista fikcija.

Je li forma kraćeg igranog filma ono što sad hoćete raditi?

Da. Apsolutno. Ako su zadnjih deset godina u svjetskoj kinematografiji najbolji filmovi bili tzv. slow cinema, puno sporiji i duži, sad je ta kraća forma izazovnija, točnije kratki dugometražni igrani filmovi. Za sve je zaslužan film 'Mezanin'. Dao je najbolju sliku današnjeg društva, jako je hladan i zato ga volim, bez muzike je i čist. U tom smjeru se sad rotiraju i moji afiniteti. Vidjet ćemo.