Teško je ful biti kul, pjevali su nekoć mladići iz Gajnica, a pravilo se nije promijenilo ni danas – ne samo da je teško, sve teže biti kul, što Antipop Consortiumu u svom gikeraju nekako ipak polazi za rukom, nesvjesno, već je teško biti inovativan, drugačiji i, ako baš hoćete – alter, posebno u eri u kojoj tzv. komercijalni hip hop, zahvaljujući novim inovacijama u tehnici i novim idejama novih generacija producenata, stasalih u digitalnom dobu, često zvuči radikalnije i više alter od onih koji se vole predstavljati kao alterradikali. Poslušajte samo što se sve radi u Atlanti i Houstonu i bit će vam jasno da je sirovost i inovacija undergrounda, koji je odavno postao dirty south mainstream, često daleko izazovnija od većine jurišnika tzv. avangarde, baš kao što je devedesetih jedan Timbaland bio daleko veća avangarda od onih koji su ga pljuvali zbog ljubljenja guza vrhova top ljestvica.

Premotamo li na našem timelineu malo naprijed, doći ćemo do 2009, godine u kojoj su Antipop Consortium odlučili uskrsnuti karijeru, započetu još 1997, kada su pod kapom undie jurišnika, daleko od klasičnih kanona hip hop scene, odlučili mijenjati tu istu scenu (ali se istovremeno i posve otuđiti od nje), a program im je bio zapisan već u samom imenu. Naravno, Beans, High Priest, M. Sayyid i Earl Blaize, baš kao mnoge njihove 75 Ark/Anticon/Def Jux/backpack kolege, nemaju puno veze s uličnim, gangsta i geto rapom, već dolaze sa scene njujorških slam pjesnika. A recept je bio spojiti tu slam liriku i energiju, stihove struje svijesti s avangardnim ritmovima koji miješaju digitaliju i jazz, kako i priliči jednom imenu koje je zaživjelo u Warpovom katalogu.

Ipak, kada su se 2003. godine raspali, nitko nije očekivao da će se šest godina kasnije odlučiti ponovo okupiti – i izdati album koji... pa, rekoh da je danas, kad svatko može pimplati po svom kompu i složiti beatove kakve nitko nikada nije čuo, teško biti kul i avangardan (a posebno u isto vrijeme), no tražite li nešto maksimalno udaljeno od autotune/ringtone hitova, a nisu vam dosta južnjački manijaci i njujorška ulica, već vam treba nešto više hoch, nešto što zaziva laptop prije nego vinil te poeziju umjesto poze, poslušajte njihov novi, povratnički album 'Fluorescent Black'.

'Lay Me Down' razvaljuje već na samom početku, startajući kao math-metal koji se brzo pretvara u zlokobnu mantru, no koliko većina materijala zvučala klasično hermetički mračno, baš onako kako su navikli fanovi njihovog digitalnog rap-jazza, nađe se i iznenađujuće ljepljivog materijala, gotovo pa za Hot 97, poput 'NY To Tokyo', 'Shine', 'Born Electric', pa čak i 'Capricorn One' (sa svojim ubrzanim crunkastim sintićima), pjesama koje nisu pretjerano daleko od tvrđih singlova, štajaznam, Guccija Manea ili Younga Jeezyja (spomenuti New Boyz i Soula Boyja u istoj rečenici bilo bi svetogrđe, ali...), kada bi dotični bili manje napljugani, a više šizofreni u svojim izvedbama.

O da, dame i gospodo, Antipop Consortium su i dalje antipop u svojoj srži, ali danas ipak zvuče više pop nego ikada! Revolucija je odavno pojela svoju djecu, ali ovo je svejedno dobar, dobar povratak.

Ocjena: 7,5 / 10

Izdavač: Big Dada