Pobjednicima smo već nazdravili, o Jodorowskyjevoj, pak, slavnoj umjetničkoj razradi okultnog, filmu 'Sveta planina', dosta su toga rekli daleko veći znalci od nas, tako da smo se odlučili fokusirati na naše mlade eksperimentalno-filmske snage.

U programu 'Focus on Croatia' imali smo prilike pogledati osam (više-manje) eksperimentalnih filmova koji su i na mikro i na makro razini ponudili zanimljiv uvid u recentne domaće eksperimente sa i na filmskoj vrpci. Odmah na početku možemo reći kako su mladi hrvatski filmaši fokusirani prvenstveno na vizualno. Tomu u prilog ide činjenica da su od osam filmova čak dva snimljena tehnikom stop animacije u čijem fokusu je fotografija, u dva filma fotografija je cilj snimanja, a ostali su uglavnom animirani filmovi naslonjeni na vizualnost. Većina filmova je narativnost potisnula u drugi plan, istaknuvši i preispitujući vizualan sloj i njegove mogućnosti.

Najzanimljiviji nam filmovi programa, 'Noćna' Lucije Bušić i 'Daniil Ivanoviču, slobodan si', Petre Zlonoge svijet filma oblikovali su okidačem na fotiću. U 'Noćnoj' se pred gledateljem razvija vizualno privlačan i poetičan dokumentaristički zapis o peračima ceste u kojemu tehnika stop animacije stvara ritam filma i naglašava ritmičnost opetovanog čina. Ujedno se poigrava svjetlima žmigavaca i pokretima šlaufa, fotografski uočavajući lica perača u 'orošenom' retrovizoru te vodu u moćnom letu i skladnom padu.

Za razliku dokumentarističkog 'hvatanja' slika u 'Noćnoj', Petra Zlonoga se u filmu 'Daniil Ivanoviču, slobodan si' vrlo zabavno poigrala mogućnostima režirane stop animacije, 'razgibavši' štapove, 'oživjevši' listove, poigravši se šumom i svojim golim tijelom u njoj. Vizualnu razigranost popratila je i narativna linija na tragu Harmsova apsurda u kojoj Petra raskida zaruke s ruskim piscem (film je nastavak na njen raniji film 'Daniil Ivanoviču, oženi me'), oslobodivši ga vlastitih okova i pustivši da opet prodiše. Samo na riječima, jer ga svojim golim tijelom na apsurdan način (sve na tragu naslovnog pisca), htjela-ne htjela, ponovno zavodi.

Još dva filma u prvi plan stavljaju fotografiju, no na drukčiji način. U vrlo zanimljivom filmu 'Site Selection' Mare Šuljak, animirana lisica 'šeće' gradom, odnosno gradskim izlozima. Pred lijom i gledateljem se nižu fotografski kadrovi napuštenih izloga, išaranih grafitima, vandaliziranih i zapuštenih, ukazujući na opaku pošast zagrebačkih ulica – odumiranje njihovih 'prozora' u život, nekadašnjih ukrasa i uresa. Kako bi priča dobila zaslužujući taman ton, Šuljak je cijelu priču dodatno prekrila animiranom koprenom. Tu mračnu sliku (nekadašnjeg) grada u odumiranju nije uspio uljepšati ni 'sretan kraj' u kojemu lija konačno pronađe živo mjesto za sjesti.

Prebivalište praznine' Tanje Deman fotografiju postavlja kao svoj cilj. Statičnom kamerom Deman stvara 'žive' fotografije u kojima se tek valovi i oblaci kreću, dok povremeni minimalistički pomak kamere nije ništa drugo nego širenje fotografskog kadra. Taj jednostavan koncept osim nekoliko vrlo uspjelih 'fotografija' i kontemplativne atmosfere omotane apsolutnom tišinom ne nudi puno više, sve na tragu naslovne praznine.

Animirane filmove uglavnom krasi naglasak na vizualnosti u kojemu počesto trpi narativnost. Prvenstveno bismo istaknuli film 'Zašto slonovi?' u koji Marko Meštrović upliće nekoliko 'narativnih slika' unutar okvirne priče u kojoj dva aktera igraju šah i ispijaju pivo. Taj okvir nas vodi na put egzotičnim krajevima s naslovnim slonovima, da bismo se,(tek) vizualno obogaćeni, vratili našim šahistima i pivu. No i sam Meštrović je poslije filma istaknuo kako mu je, kao slikaru, u prvom planu bila upravo slika tako da je uspio u svojoj nakani.

Dream Myself Away' Josipa Žuvana je 'filma databaza', odnosno film u kojemu se nižu brojni na prvu loptu nepovezani kadrovi, od biljke u rastu i zmije koja jede (vlastiti) rep (taj kadar u svojoj repetitivnosti postaje svojevrsna nit, odnosno cijev poveznica), golog muškarca i ženske grudi, do djeteta koje jede vlastitu ruku da bi je 'ponovno rodilo' kroz vlastiti anus. Film nudi neke zgodne animirane transformacije, no nama je problem bio izostanak jasnije priče koja bi zaokružila cjelinu.

Transformacija je još naglašenije prisutna u animiranim filmu 'Ja već znam što čujem' u kojemu je Darko Masnec razigrao 'olovku', pretačući likove u predmete i druge likove, stvarajući tako zanimljive svjetove.

Za kraj film koji je ponudio tek ideju u kojoj, nažalost, nije otišao do kraja. Riječ je o 'Fronti' u kojoj Goran Škofić jednog uniformnog 'šetača' ekranom pretače u dva, četiri... cijelu četu i vojsku uniformnih copy-paste tipova što vojnički, pardon, korporacijski stupaju, prateći prvo jednog pa još poneke šefove. Iako sama ideja nije originalna, nije ni loša, no da bi i film u cjelini bio zanimljiv, nedostaje mu neka poanta na kraju.

Na kraju šetnje hrvatskim filmovima podsjetimo da u nedjelju završava ovogodišnji 25 FPS, i to revijom pobjedničkih filmova