Bend koji zvuči kao sva gitaristička glazba koju ste ikada čuli, ali i kao ništa što ste dosad imali prilike čuti, igdje i ikada. Osim na njihovim albumima i koncertima. A usto se zove kao vaš prijatelj, susjed ili poznata hrvatska estradna zvijezda koja je osamdesetih slamala srce djevojkama za koje bi čak i najromantičniji pop trenuci ovog, japanskog Borisa bili teški ekstremizam.

Boris o kojem ovdje govorimo, dakle, nema nikakve veze s nabrojenim – osim s prijateljstvom, jer ako ste sinoć bili na koncertu, postali ste prijatelj čak i ako nikada prije niste ne samo slušali, već ni čuli za jedan od ponajboljih bendova koji se ikada uhvatio gitare kako bi se s njom igrao izvan svih nametnutih kanona.

Članovi benda su poznati kao neustrašivi eksperimentatori koji su u stanju razvaljivati sve od najljućeg popa do najcrnjih noise i drone eksperimenata, a Boris je već druga japanska kultna grupa koja je posjetila zagrebačku Močvaru unutar istog mjeseca. Doduše, nema puno toga sličnog s Guitar Wolf, osim decibelaže. Bio je ovo na trenutke jako, jako, 'sanoovski' jako glasan koncert.

No kroz zavjesu buke Boris je gurao melankoliju i zen, onako kako to inače radi na svojim brojnim albumima snimljenima tijekom karijere duge 15 godina, samo uživo još glasnije, sirovije, brutalnije, emotivnije... bolje. Najbolje. Zapravo, briljantno je prava riječ za ono što momci i djevojka uživo rade sa svojim pjesmama, čak i kada ih kirurški precizno skidaju sa studijskog zapisa, ali uvijek malo zasole razigranim gacanjem po šumi pedala ispred noge svakog člana. Osim bubnjara, koji se zadovoljio bas pedalama i golemim gongom za dodatno motiviranje publike.

Na turneji četverac, podebljan genijalnim Michiom Kuriharom (White Heaven, Ghost, The Stars), koji je dobrim dijelom bio zaslužan za rastvorene čeljusti publike tijekom improvizacijskih komada komadanja žica, Boris je u Zagrebu održao 'sat i sitno' programa, držeći se istog koncepta kao i na ostatku europske turneje – dakle, dobar dio materijala s albuma 'Attention Please' i 'Heavy Rocks', uz pokoji slasni izlet u prošlost.

Kad čujete početak 'Missing Pieces', svjesni ste da bi u savršenom svijetu sve balade zvučale ovako – poput odjavne špice japanske tinejdžerske drame, koja melodiju klasične J-Pop šmrcavice u svojih kolosalnih dvanaestak minuta besprijekorne dramaturgije briljantno sudara s ekstatičnom bukom vulkanske erupcije. Ovakav ep sinoć je sustigao tek 'Aileron', još jedan monumentalni maraton kojim je zakucana cijela večer, pjesma u kojoj se susreću poganski doom, stoner i post rock, pjesma koja je u isto vrijeme i sve to, ali i ništa od toga.

Jer ovo je i dalje bend koji zvuči kao sva gitaristička glazba koju ste ikada čuli, ali kao i ništa što ste dosad imali prilike čuti. Barem ne uživo, dok sinoć konačno Boris nije posjetio i Zagreb. Nadamo se da ste bili tamo.