Gruzijska kinematografija poprilično je slabo razvijena i nepoznata pa je interesantno bilo vidjeti jedan od uistinu rijetkih gruzijskih filmova (zapravo je riječ o gruzijsko-njemačko-francuskoj koprodukciji, ali s gruzijskom koredateljicom, na gruzijskom jeziku i s gruzijskim glumcima) koji kruži filmskim festivalima. Riječ je o filmu 'U procvatu' Nane Ekvtimishvili i Simona Grossa u kojemu u glavnom gruzijskom gradu Tbilisiju 'cvatu' dvije simpatične tinejdžerice u sjeni pocetka dugotrajnog i iscrpljujućeg rata za odcjepljenje Abhazije početkom 90-ih.

Dvije najbolje prijateljice, tinejdžerice Eka i Natia odrastaju u disfunkcionalnim obiteljima. Eka s cool starijom sestrom i majkom, no teško se nosi s dugom očevom odsutnošću, a lijepa Natia ne uspijeva izaći na kraj sa stalnim svađama roditelja, stogom bakom, ocem alkoholičarom i nesretnim malim bratom koji strašno pati zbog obiteljskih drama. Kad Natia dobije pištolj na poklon, odnos djevojaka se počinje mijenjati, a polako se transformiraju i njihove osobnosti.

Djevojke odrasle u oskudici i nasilnom okruženju brzo sazrijevaju, a njihova priča o adolescenciji i odrastanju zadobit će tragične dimenzije, pogotovo nakon što se Natia, iako je zaljubljena u zgodnog Lada, uda za agresivnog Kota. Nove okolnosti dodatno utječu na odnos dviju djevojaka kroz koji redateljica Nana Ekvtimishvili progovara, između ostaloga, i o poražavajućem stanju ženskih prava. Brak je za Natiju jedini način da pobjegne od svoje obitelji, no ona nije ta koja izabire partnera, štoviše oteta je i odvedena na svadbu, a vrlo brzo joj postaje jasno da za tinejdžericu nije baš najsretniji izbor postati rob života odraslih.

Dok djevojke zajednički prolaze kroz katarzu i suočavaju se sa svojim traumama, Nana Ekvtimishvili otkriva nam jedan pogled na sudar urbane i ruralne Gruzije, na svijet siromaštva i nasilja koji vapi za nečim boljim.

'U procvatu' je na trenutke dirljiv i emocionalan, no i podliježe stereotipima, pa čak i do ruba socijalne pornografije. Vrlo je ugodno iznenađenje iz Gruzije, no ipak samo prosječan film.

Isto bi se teško moglo reći za grčki film 'Dan bijega' Dimitrisa Bavellasa, ipak ispod prosjeka u odnosu na dojmljive grčke filmove kakve smo navikli gledati posljednjih godina. 'Dan bijega' najzanimljiviji je zbog svoje aktualnosti i tematiziranja velike ekonomske krize u Grčkoj te otkrivanja stvarne i metaforičke želje njenih stanovnika da pobjegnu od svog tog užasa.

Kud autor smjera, jasno je već iz ironičnog uvoda koji kontrapunktira romantične filmske razglednice nekadašnje Atene, bisera Mediterana, grada svijetle budućnosti za koji se najavljuje da bi uskoro trebao postati ekonomska prijestolnica Europe i današnje slike grada bijede, pobuna, pasa lutalica i Molotovljevih koktela, grada čija je ekonomska sadašnjost krajnje mračna.

Radnja filma odvija se u dane kad je Grčku zahvatila manija bježanja, pa tako i dvoje glavnih protagonista Marija i Lucas bježe od svojih sumornih života opterećenih svakodnevnim brigama, no oni su ujedno i progonjeni. Mariju traže suprug i policija, dok prezaduženog Lucasa u stopu prati čovjek u crnome...

Filmski likovi svojevrsna su personifikacija Grčke danas - zemlje koja nastoji pobjeći od svojih ekonomskih problema, no Europska unija i međunarodna financijska zajednica stalno su joj za petama. Da bi paradoks bio veći, a analogija sa stvarnošću potpuna, i misteriozni progonitelj u crnome je prezadužen. On Lucasu nudi spasonosno rješenje kojim bi njegovi dugovi bili svedeni na minimum, a Bavellas kao da nam poručuje da i Grčka, kao i Lucas, vapi za čudotvornim rješenjem.

Bavellasova Grčka pusta je, hladna, gotovo ispražnjena od ljudi, svojevrsnigrad duhova, prije je stanje duše nego pejzaž. Kritike nisu lišeni ni mediji koji samo šire paniku i paranoju te nabijaju grižnju savjesti građanima.

Sniman 16-mm kamerom, vjerojatno u gerilskim uvjetima i s prikladnim, recesijski skromnim budžetom, Bavellasov debitantski film na trenutke se doima vrlo amaterski.