Deveto izdanje festivala dokumentarnih filmova održat će se u Zagrebu od 24. veljače do 3. ožujka. Kroz gotovo cijelo desetljeće postojanja, ZagrebDox se u džungli hrvatskih filmskih festivala isticao kao jedan od najuspješnijih u zemlji, gledano ne samo programski i kvalitativno, već i kvantitativno, brojem filmova i zanimanjem gledatelja. U čemu je tajna uspjeha?

Tajna uspjeha i neuspjeha uvijek je u programu. Kad smo počinjali s festivalom, jedan mlađi dio organizacije insistirao je da i mi imamo disko zabave, tulume i sl. No osnovna filozofija festivala na kraju je vrlo jednostavna – pronaći dokumentarce za razne ukuse. Mi ne planiramo uzgajati samo jednu vrstu, kao što to rade neki drugi, poput Subversivea, Human Rightsa, Paklenice i sl. Naša publika je dosta drukčija, nije poput tipične hrvatske festivalske publike, koja se kreće od 15 do 30 godina, tipa Motovun, ZFF... Kod nas je publika raspoređena po svim dobnim skupinama. Imamo penzionere, ljude koji rade i dolaze s posla i sl. Interesno, imamo filmove u rasponu od globalnog zatopljenja i kapitalističkih zavjera do naslova iz Glazbenog globusa. Čini mi se da je ta širina ono što privlači velik broj ljudi, koji znaju da je kvaliteta zagarantirana i koji su već naučili da dokumentarci dolaze u svim oblicima. Mi smo prvi festival na svijetu koji ima poseban program Happy Dox, upravo zato da bi podsjetili ljude da dokumentarci ne moraju biti nešto smrtno ozbiljno, nešto nakon čega moraš izići zabrinut iz kina.

Percepcija se radikalno promijenila tijekom zadnjih desetak godina, otkad je uspjeha Michaela Moorea...

To je otprilike i razdoblje našeg postojanja. Mi smo na neki način otvorili vrata u svijet dokumentarizma pokazavši da dokumentarna produkcija nije samo masovna, industrijska proizvodnja tipa National Geographic, BBC i sl., koji snimaju visoko kvalitetne proizvode, ali to jest u osnovi štancanje. S druge strane, podsjetili smo i da dokumentarac nije nužno obrada zanimljive teme na dosadan način koji propovijeda obraćenima, kao što to ponekad znaju biti neki politički filmovi. Mi smo proširili ponudu i pokazali da ne mora sve biti 'ili-ili'. Nisu dokumentarci samo 65. po redu film o sjevernim medvjedima ili priča o gladnoj djeci u Africi, između toga se nalazi čitav niz drugih stvari. Niz autorskih, kreativnih dokumentaraca, koji su stvorile autorske veličine o kojima se u ovoj sredini nije ni razmišljalo prije ZagrebDoxa.

Promjene se nisu dogodile samo u našoj sredini. Dokumentarci su u zadnjih desetak godina postali strašno popularni u svim dijelovima svijeta. Zašto? Zato što su se odjednom počeli snimati bolji naslovi nego ikada ili su ljudi konačno dobili priliku otkrivati dobre stvari koje su uvijek postojale, samo ih nisu imali prilike gledati na toliko festivala, u kinima i mnogim medijima?

U zadnjih desetak godina svjedočimo revivalu izrazito komercijalnog holivudskog filma, franšiza, 55. nastavaka ovog i onog 'mana', čudovišta, horor, vukodlaci... Taj snažni holivudski prostor u zadnjih deset godina na uzlaznoj je putanji. Pogledajte samo program zagrebačkih kina. Ja mislim da je ljudima to pomalo dosadilo pa pored zabave te vrste počinju tražiti i neke druge stvari. Ja opet ne mislim da se radi o 'ili-ili' stavu, tipa neću ići gledati sranja u kino jer imam ovo drugo – ljudi žele oboje, a mi im pokušavamo pružiti ovo drugo. Publici kažemo – OK, u multipleksima imate to što imate, a kod nas imate jedan drugi svijet. U svijetu se takvim stvarima bave brojne televizije, kod nas je tek unatrag nekoliko mjeseci došlo do pozitivnih promjena na tom planu, uvođenjem trećeg programa HTV-a.

Osim jedne vrlo benigne i sterilne produkcije HTV-a, naša publika nije imala prilike vidjeti strastvene, autorske, kvalitetne filmove o važnim problemima. Gdje su ih mogli vidjeti? Uglavnom je dobivala 55. HTV-ov film o ribarima, stočarima, Velebitu i otoku. Direkt je nešto malo promijenio daškom urbanog, ali to je bila vanjska produkcija, a ne HTV. Čitave generacije se nisu mogle pronaći u onome što je nudio HTV. Toliko je tema ostalo netaknuto. Zašto bih se ja osobno išao gnjaviti 'lorama' i 'paviljonima', kad je to trebala napraviti Hrvatska televizija, a ne ja? Čitav niz bitnih društvenih, političkih, socijalnih tema televizija nije nikada obradila. Stvari koje su posao televizije, ono što se vani zove 'current affairs', filmovi o bitnim problemima našeg društva, uopće se ne snimaju. Mi nemamo dokumentarac o Sanaderu, mi nemamo dokumentarac o Todoriću, mi nemamo film o privatizaciji – kada je Hrvatska televizija u pitanju, mi nemamo film ni o čemu! To je bila jedna vrsta ispiranja mozga. Na drugoj strani, ispiranje mozga se obavljalo snimkama putovanja. Odjednom se stvorila percepcija da su dokumentarci filmovi o dalekim putovanjima i čudnim životinjama. Oni to jesu, naravno, ali nisu samo to. Između te dvije krajnosti postojao je ogroman prazan prostor, koji smo mi, ali i drugi s nama, popunili. Mi smo odvrtjeli čitav niz kontroverznih filmova, film o Gotovini, Jovanki, srpskim i hrvatskim zločinima... Pokazali smo da postoji produkcija o temama koje se nisu mogle gledati na televiziji. Osim toga, sustavno smo promovirali hrvatske dokumentarce, izvrtjeli smo sve što je vrijedilo iz povijesti hrvatskog filma.

Čini se da ove godine ima dosta hrvatskih autora u programu.

Ima. Ima svega, mladih autora, starijih autora, od klinaca s Akademije do Petra Krelje koji je u Majstorima Doxa. Uvijek pokušavam svima dati šansu na ZagrebDoxu. Prošle sam godine uveo nagradu za stariju gospodu koja ne mogu ući u kategoriju novih, mladih nada. Na festivalima se troši jako puno vremena na mlade, što je apsolutno opravdano, ali s druge strane ne smijemo zaboraviti na ljude koji su u tom poslu desetljećima i koji imaju jedan standard kvalitete, iako postoji percepcija da nisu u modi, a nisu ni dovoljno veliki za retrospektive, mada su prisutni i bitni su za produkciju. Tu je primjer Branka Lentića, koji je bio značajni hrvatski dokumentarist, ali čitave generacije su to saznale tek na ZagrebDoxu. Dvadeset godina to nitko nije mogao pogledati. Evaluacija naše baštine također je naš posao. A taj posao jest velik – ja sam ove godine pogledao oko 1.800 filmova. Mi pratimo rad 220 festivala na svijetu, u kontaktima smo s njima, tražimo i gledamo filmove, to je ogroman posao. Mi se ne zadovoljavamo s time da uzimamo hitove s pet, šest najvećih svjetskih festivala – radimo 365 dana u godini, kopamo od festivala do festivala, od čovjeka do čovjeka i zato svatko može naći nešto za sebe.

Spomenuli ste kontroverzne filmove – jesu li oni najveći mamac za publiku i što ove godine možemo očekivati iz tog programa?

'The Act Of Killing' u glavnoj je konkurenciji, ali je svakako najkontroverzniji. Naše se društvo puno promijenilo i razvilo u zadnjih desetak godina. Hrvatsko-srpski odnosi više nikom nisu kontroverzni. Problem queer identiteta više nije nešto jako kontroverzno. Stvari se mijenjaju. U kontroverzne naslove stavili smo 'The Brussels Business', film koji govori o događanjima iza fasada Europske unije. To je tema koja je sada nama zanimljiva. Imamo i 'I'd Rather Be A Murderer', polusatnu priču pedofila, koji objašnjava koliko mu je teško boriti se protiv svojih poriva. To je jako zanimljiva tema, jer pedofilija je danas tema kojom se svi bave i misle da sve znaju o njoj, a zapravo su jako površni. 'Give Us The Money' govori o Bobu Geldofu i slavnima koji skupljaju novce za Afriku preko koncerata, tj. o tome ima li sve to smisla i dolazi li uopće novac do Afrike. Kontroverzni Dox uvijek je nešto što je, hoćeš-nećeš, pitanje jedne srednje generacije. Mladoj je generaciji bliži program Stanja stvari, gdje se obrađuju teme globalizacije, ekologije i sl. stvari. Shvaćanje toga što je politika drukčije je kroz generacije – moja generacija i srednja generacija više se bave klasičnom politikom, stranačkom, sustavnom, organiziranom, državotvornom. Klinci se danas bave posve drugom vrstom politike pa je njima više namijenjen program Stanje stvari.
>> Gledajte vrhunske dokumentarce u ZagrebDox kolekciji MAXtv videoteke

I ove godine imate gotovo 200 naslova na festivalu, novi program... Je li kriza na bilo koji način udarila i na ZagrebDox?

Ja mislim da je nepristojno kukati. Tako sam odgojen. Mi smo tu da ljudima nešto pružimo, da im omogućimo da vide neke stvari... To vam je kao da vas netko pozove na večeru i kaže – imat ćemo samo dva slijeda, jer nemam para za četiri. Ma idi kvragu i ti i ta tvoja večera! Što si me uopće zvao?
U devet godina bilo smo u raznim situacijama, ali nikad nismo kukali i nećemo početi. U dane kada neki ljudi nemaju što za jesti i spavaju na ulici, mi se stvarno nemamo zbog čega žaliti. Imali smo oscilacije kada je plaćanje za filmove u pitanju, u početku nismo plaćali ništa, onda smo počeli plaćati sve više, a sad smo u srednjoj kategoriji kada ljudima počinje značiti biti na ZagrebDoxu. Kad je festival ambiciozan, a nije se još pročuo, onda vam hoće uzeti novac, jer stvarate imidž na njihov račun. Mi smo sada na putu da imidž bude uzajaman – mi dajemo imidž filmu, a on daje imidž nama. Tako da smo uspjeli sniziti cijene nekih filmova, u usporedbi s razdobljem kada smo gradili svoj imidž na njihovim naslovima. Najskuplja je stvar dovesti film i prevesti ga. Prevođenje je skupo. Vani taj problem nemaju. U Amsterdamu ne prevode filmove s engleskog, jer je normalno da ljudi koji idu u kino znaju engleski.
Iako je naš budžet skroman, s njim se da napraviti festival.

Novi program je Biografski Dox? Kako to da ste biografske dokumentarce odlučili izdvojiti u zasebnu sekciju?

To ljudi vole gledati. Mi imamo između 40 i 50 filmova u konkurenciji, a ja mogu osobno stati iza svakog kada je u pitanju njihova ukupna kvaliteta. Ali postoji čitav niz zanimljivih priča, ljudi i događaja o kojima su snimljeni filmovi, a koji nisu nužno najbolji dokumentarci na svijetu, makar su priče i ljudi kojima se bave zanimljive. Npr., film o Steveu Jobsu, snimljen u jednom kadru, jednom kamerom, običan intervju. Ali unatoč tome, vi gledate čovjeka nevjerojatnog znanja, strasti, koncentracije, cinizma. Filmski je to nula, intervju u jednom kadru, ali je materijal fascinantan. Ja to ne mogu staviti u program kvalitetnih dokumentaraca, ali mogu u Biografski.

I za kraj, pitanje Vama kao autoru – snimate li možda nešto novo?

Završavam film o '68., zapravo o svojoj generaciji. Manje o tome što se događalo te godine, malo više o našim sjećanjima, što smo mi to ostavili našim klincima, koji su to ideali, kako naša djeca vide to razdoblje koje je za nas bilo beskrajno uzbudljivo, a za njih je to pretpovijest. Ne znam kada će biti gotov, u montaži sam.