Za početak, jedna trivijalna napomena. Zašto sve novinarke i sve visoke državne dužnosnice u Republici Hrvatskoj, kad god snimaju intervjue za televizije u raskošnim zdanjima državnih ureda, izgledaju kao da im je užasno neudobno i kao da jedva čekaju da se kamere ugase, da skinu štiklu s noge i ukosnicu iz kose te da malo promasiraju tijekom intervjua damski prekrižene gležnjeve? Nikada takvo što nisam primijetila kod muškaraca - Tuđman, Mesić, Josipović, Karamarko, Milanović... uvijek bi se nekako uspijevali ugodno smjestiti, ili zavaljeni u fotelju s ležerno prebačenim koljenom preko koljena te spojenih prstiju pred licem (znamo na koga točno mislim) ili prilično prirodno smješteni na stolac, a ne na njegov rub, dok bi muški novinari, primjerice, Branimir Bilić, bez suzdržavanja povremeno pocupkivali na svojem stolcu, ležerno prebacujući težinu s jedne strane tijela na drugu, a ako bi i djelovali 'našpanano', bilo bi to zato što si i inače takvi, kao, recimo, Mislav Bago. No posjedni dvije žene na dva stolca iz stilski namještaj Đorđević kolekcije predsjedničkih ili banskih dvora, uključi kamere i odmah se svima ukoči lumbalni dio kralježnice.

Znam da djeluje kao površno traženje dlake u jajetu, ali sinoć mi, dok sam gledala intervju Nataše Božić s predsjednicom Kolindom Grabar Kitarović u novoj emisiji televizije N1, 'Točka na tjedan' to nikako nije izlazilo iz misli i vidokruga. Predsjednica je čitavo vrijeme napola visjela s ruba svojeg stolca, tako da se na trenutke čak činilo kao da rukama ne maše u gestikulaciji nego u pokušajima održavanja ravnoteže, a novinarka se u svom stolcu bila ukipila kao da pozira za portret nekom nervoznom slikaru koji dobije kečke čim mu se model pomakne tri milimetra ulijevo. Znam da nisu one krive, znam i da ne bi bilo naročito fora da se razvagane ko u birtiji i nalakte se na šank, ali izem ti takav protokol koji muškarcima dopušta da izgledaju koliko-toliko opušteno, a žene - čak i kad su na najvišem rangu državnih funkcija i novinarske profesije - zbog njega izgledaju kao da su zalutale u svijet koji nije njihov i koji im nalaže da se drže i ponašaju kao da su ovdje nekim čudnovatim slučajem i vrlo privremeno. Mislim da bi to trebalo promijeniti. Smjestite ih, zaboga u fotelje, za stol, ma bilo kamo, samo da se izbjegne ova nelagoda i ukočenost. Dekoncentrira od sadržaja.

No dobro. Posvetimo se onome (naizgled) važnijem.

Nataša Božić odnedavna je na televiziji N1 i nije jedna od onih koji, kao predsjednica KGK, smatraju da je ljeto razdoblje kada ljude ne treba zamarati politikom i političarima pa je od jučer počela s tom novom emisijom i odmah je - pametan potez - ugostila osobu o čijem će gostovanju sigurno svi pričati i jedinu osobu u hrvatskom državnom vrhu čiji se aktualni mandat ne može nazvati tehničkim. U zadatak je krenula zdravorazumski, postavljajući predsjednici pitanja koja su nam uglavnom svima na umu - od propasti Vlade Tihomira Oreškovića i 'tehničkih' funkcija Vlade i Sabora, preko predsjedničina distanciranja od Karamarka i pogleda na unutarstranačke izbore u HDZ-u, pa sve do odnosa s Mamićem. Je li se pritom držala hrabro i je li grillala predsjednicu? Malo jest. Ne previše, ne onoliko koliko bismo voljeli i vjerojatno ne onoliko koliko bi opleo, recimo, Mislav Bago, ali uzmu li se u obzir sve okolnosti - trajanje emisije, The Grande Zdanjei Funkcija (a bogme i neudoban stolac), nije bilo loše.

Ono što je, međutim, intervju učinilo zanimljivim i zbog čega su novinarkina pitanja ispala zapravo čak i provokativnijma negoli što su doista bila - bile su predsjedničine reakcije. Već dugo, naime, nismo čuli nikoga tko je u stanju nastupati s tako visoke pozicije, a zvučati tako isprazno štreberski. Svaki odgovor, svaka reakcija, svako promišljanje zvučali su joj napadno uvježbani, kao da je do kasno u noć prije važnoga ispita naglas ponavljala gradivo. I već dugo nitko u hrvatskoj visokoj politici sa svom tom gomilom pomno odabranih riječi, naučenih odgovora i ljubaznih objašnjenja nije zvučao tako lažno i isprazno. A konkurencija je, složit će se, doista opaka.

S jedne strane, ima u tome neke logike. Predsjednica nam se trenutačno ne nalazi baš u jako zavidnom političkoj položaju i svakom se porom svojega profesionalnog bića nastoji prikazati kao jedini faktor stabilnosti u zemlji. No problem je u tome što ljudi u Hrvatskoj, iako kratka pamćenja, ipak nisu kolektivno oboljeli od Alzheimerove bolesti pa se sjećaju njezinih izjava i ponašanja prije nekoliko mjeseci, njezinih reakcija prije godinu dana, pa čak i njezinih izbjegavanja reakcija u jednom krasnom vremenskom kontinuitetu. Sjećamo se, dakako, i njezinih političkih veza, njezina lošeg glumatanja da su za nju 'svi građani isti, bez obzira na stranačku i političku orijentaciju' (osim kad su 'orjunaši'), i tu ne pomaže nikakav pokušaj damske diplomacije na rubu fino tapeciranog stolca.

Ne pomažu joj ni izjave o teroristima, prilično prozirno petljanje o odnosu s Mamićem, kao i jednako smiješan pokušaj spinanja odnosa prema Karamarku, a najmanje joj od svega pomaže to što od svega što je uvježbala i naštrebala, nikada nije uspjela naučiti odglumiti bilo kakav autoritet. Novinarka se uz takvu sugovornicu nije čak ni morala puno truditi s grilanjem. Mogla se naprosto opustiti i slušati kako njezina pitanja izazivaju lavinu pravdanja, opravdanja, odgovora za koje predsjednica misli da ih svi žele čuti, ali zvuče kao nešto što joj je mama rekla da mora reći 'kada te fina gospođa pita to-i-to'.

Balansiranje na rubu stolca samo je nadopunilo taj dojam.