Plato iznad garaže na Tuškancu, prije tridesetak i više godina kultno mjesto za plesnjake i svirke, iznova je otkriven i pokazao se, zahvaljujući šumskom ambijentu, savršenim prostorom za manje koncerte na otvorenom u koji se zvuk francuskih novovalovaca (Novuvelle Vague) idealno se uklopio.

Međutim, kod otvorenih prostora, za bendove koji nemaju iza sebe moćnu produkciju i sirovu snagu, uvijek postoji opasnost da se zvuk i energija disperziraju, a upravo to se dogodilo sinoć, iako otvoreno nebo nije jedini krivac za to.

Za razliku od svirke u Tvornici, u koju ni šibica više nije mogla stati, sredinom jeseni 2008. godine, kada devedeset minuta publika nije prestajala skakati, ovoga puta takve interakcije nije bilo koliko se god bend svojski trudio i dobro zvučao.

Razlozi za to vjerojatno leže u set listi koja je imala previše praznog hoda, odnosno u prečestim izmjenama jazzy melankolije i uvjetno rečeno punk brzanaca, ali i publici od koje se dobar dio ponašao kao da je izašao na piće iza posla.

No, iskre su se ipak očekivano pojavile kod obrada Buzzcocksa 'Even Fallen in Love', Clashove 'Guns of Brixton', 'Just Can't get Enough' Depeche Modea, 'Blister in the Sun' Violent Femmesa i zbornog pjevanja 'Love Will Tear us Apart' Joy Divisiona.

Uz to što su svirali u novom prostoru, Nouvelle Vague stigli su i s izmijenjenom postavom za mikrofonom. Melanie Pain zamijenila je Daniella D'Ambrosio, ali to se nije pokazalo kao najsretnije riješenje.

Naime, u Tvornici je Melanie bila ravnopravna s Nadeah Mirandom, iznimno dobro su se nadopunjavale, a njezin naoko piskutavi glas imao je određenu moć i šarm. S Danielle to pak nije slučaj, pa je vokal i scenski nastup Nadeah naprosto pojeo bivšu manekenku koja je za mikrofonom djelovala kao pomoćna radna snaga.

Iako njihovi coveri imaju jedinstven potpis koji lako pronalazi put do publike, dojam je da su obrade ovoga puta ostale negdje u šumi na Tuškancu i da večer s Nouvelle Vague nije bila za pamćenje kao što je to bio slučaj u Tvornici.