JOHNNY BORRELL – BORRELL 1

TKO/ŠTO/KAKO/KADA Razorlight je bio jedan od zanimljivijih britanskih bandova prve dekade novog milenija. Iznikao iz iste, razbarušene londonske indie scene koja je dala i The Libertinese, kojih je Johnny Borrell, frontman Razorlighta u jednoj fazi i sam bio član. Sa svoja tri, međusobno prilično različita albuma, Razorlight (koje smo u Zagrebu gledali 2009. na Rokaj festu) ostali su prilično nedorečeni – od sirovog post garage debija 'Up All Night' iz 2004., preko eponimnog new wave/soft rock skoro pa remek-djela iz 2006., do labuđeg pjeva s prezabavnim ali od kritike zgaženim, ubitačno ambicioznim grand pop albumom 'Slipway Fires' iz 2008. Nakon toga je grupu napustio bubnjar Andy Burrows (danas ima svoj band I Am Arrows), a nešto kasnije i preostala dvojica, da bi se Borrell s novom postavom koprcao još koju godinu i konačno odlučio krenuti solo. Za bolje razumijevanje Borrellova opusa, bilo grupnog bilo solo, važno je znati da je on ponosni pripadnik duge i slavne loze britanskih rock napuhanaca (na vrhu koje su i dalje neuništiva braća Gallagher), samoproglašeni mesija i genij, 'bolji od Dylana', 'usporediv s Dickensom' itd. Dosad je doduše i pokazivao ponešto pokrića za takva blebetanja, no njegova solo karijera tek treba pokazati koliko je kralj zapravo gol, ili nije…
OMJER DOBROG I ONOG DRUGOG Borrellov solo debi pomalo podsjeća na onaj još jednog 'izgubljenog sina' britanskog rocka, Richarda Ashcrofta, koji je također nakon karijere s potencijalno velikim bendom koji je 'ostao malo u zraku' (The Verve) objavio krajnje neočekivan solo album i bio grubo sasječen od kritike. Borrell je otišao nekoliko koraka dalje od Ashcrofta snimivši čudan, ali zanimljiv album bez bubnjeva i s minimumom gitare, a uz obilje saksofona, udaraljki i harmonijskih doo-wop back vokala. Svojevrsni je to ulični, kabaretsko-trubadurski folk rock (posljednjih godina Borrell se mota po Francuskoj gdje se povezao s grupom uličnih svirača što je očito utjecalo na njega), nošen prepoznatljivo angažiranom, kristalno čistom Borrellovom izvedbom. Pjesme su uglavnom male slatkaste minijature, neke ne više od pukih skica, mahom imaju blesave naslove (npr. 'Cyrano Masochiste'), ali sve to ima nekog pomalo budalastog šarma…
NAJBOLJE STVARI 'Pan-European Supermodel Song (Oh! Gina)', 'Power To The Woman', 'Dahlia Allegro', 'Each And Every Road', 'Erotic Letter'…
DAKLE Vrijeme će pokazati misli li Borrell s ovime ozbiljno ili je neki 'pravi' solo album u pripremi, no karijera koja počinje ovako pomaknutim albumom, u startu obećava.

OCJENA: 7/10
DATUM IZLASKA: 22. srpnja
IZDAVAČ: VIRGIN / UNIVERSAL MUSIC

GOGOL BORDELLO – PURA VIDA CONSPIRACY

TKO/ŠTO/KAKO/KADA Iako im često znaju predbaciti druženje s Madonnom (frontman Eugene Hütz igrao je glavnu ulogu u njenom redateljskom debiju 'Filth & Wisdom'), puno je veći udarac na kredibilitet jednog rock ili punk banda, odnosno gipsy punk, kako si vole tepati, infantilno skakutanje po stejdžu s bocom žestice uz urlike 'Alkohol, alkohol!' čemu smo i sami svjedočili na lanjskom In Musicu. Sve to nekako odmah smrdi na glumatanje i lažnjaštvo – njihov se nedostižni uzor Shane McGowan, primjerice, nikad nije previše busao u prsa svojim notornim porokom, a vjerojatno bi i danas, onako slabašan i potrošen, bez problema bacio Hütza i ekipu pod stol.
OMJER DOBROG I ONOG DRUGOG Nakon što im je prošli album, balkanskim i latino (Hütz posljednjih godina živi u Brazilu) utjecajima poškropljeni 'Trans-Continental Hustle' producirao slavni Rick Rubin, ovdje su svoju izvornu šprancu podebljali keltskim i tex-mex prizvucima pa su se sad još više približili svojim spomenutim idolima Poguesima. No autorski i dalje nisu evoluirali ni milimetra.
NAJBOLJE STVARI 'We Rise Again', 'Dig Deep Enough', 'Rainbow'…
DAKLE Fanovi vjerojatno neće biti nezadovoljni, ostali mogu slobodno i preskočiti…

OCJENA: 5,5/10
DATUM IZLASKA: 22. srpnja
IZDAVAČ: PIAS / ROUGH TRADE

EDITORS – THE WEIGHT OF YOUR LOVE

TKO/ŠTO/KAKO/KADA Originalnost nije nužno preduvjet za autentičnost, pogotovo danas kad se čini da je u rock glazbi već odavno sve rečeno. No kao i u slučaju Gogol Bordella, ni birminghamski Editorsi (oni su pak na In Musicu bili ove godine i 2009. i još jednom između toga u Aquariusu) ne unose previše osobnosti u glazbu i stilove koje smo odavno već čuli i prežvakali. Kad za uzore imaš Joy Division i Echo & The Bunnymen, nemaš baš previše manevarskog prostora i moraš biti itekako svoj i jak da bi to imalo smisla, a rijetki su bendovi kojima uspijeva efektno ekvilibrirati između copycat zvučne metode i vlastitog autorskog glasa, kao npr. The Killers, kojima Editorsi nisu do koljena…
OMJER DOBROG I ONOG DRUGOG Iako Editorsima ne manjka ambicije i stadionske aspiracije u 'širini' zvuka, ovdje se prije radi o omjeru između mlakog i manje mlakog i taj je otprilike 50-50…
NAJBOLJE STVARI 'Bird Of Prey', 'Sugar', 'A Ton Of Love', 'The Wieght', 'The Phone Book'…
DAKLE Preklanjski zanimljivi 'zimski' projekt frontmana Toma Smitha s Andyem Burrowsom (vidi gore Borrella/Razorlight), Smith & Burrows, dao je nagovijestiti bolje dane za Editorse, no to ćemo još pričekati.

OCJENA: 6/10
DATUM IZLASKA: 1. srpnja
IZDAVAČ: PIAS / ROUGH TRADE