Islandska drama 'Vulkan' 35-godišnjeg redatelja i scenarista Rúnara Rúnarssona, mogla je u nekim elementima izazvati 'deja vu' efekt kod gledatelja koji su vidjeli ovogodišnjeg laureata iz Cannesa, 'Ljubav' Michaela Hanekea, budući da se oba filma bave načinom na koji se muški član postarijeg bračnog para nosi s neizlječivom bolešću svoje supruge. Naravno, nije riječ o tome da je ovdje itko plagijator, jer Rúnarssonov film svjetsku premijeru je također imao u svibnju prošle godine, također u Cannesu, dok je Haneke dotad već završio snimanje svoga djela, tako da su sličnosti između dvaju filmova naprosto posljedica univerzalnosti teme kojom se oba autora bave. Protagonist 'Vulkana' je upravo umirovljeni školski domar Hannes (Theodór Júlíusson), čangrizavi muškarac u kasnim šezdesetima, koji sa suprugom Annom (Margrét Helga Jóhannsdóttir) još i ima koliko-toliko dobar odnos, ali otuđen je od sina i kćeri, koji za razliku od Anne nemaju razumijevanja za njegovo ponašanje. Kad Anna pretrpi teški moždani udar i ostane praktički nepokretna, Hannes odlučuje preuzeti brigu o njoj kod kuće, unatoč protivljenju djece, koja smatraju da bi majku trebalo povjeriti na profesionalnu brigu u odgovarajućoj medicinskoj ustanovi. Hannes se uspješno nosi sa zadacima brige o Anni, ali ne može pomoći da joj se stanje poboljša. Rúnarssonovo izlaganje tjeskobne priče na trenutke je možda i malo previše odmjereno te njegov film definitivno zahtijeva puno strpljenje gledatelja, no uvelike zahvaljujući vrlo uvjerljivom nastupu Theodóra Júlíussona u glavnoj ulozi, u konačnici je neosporno dojmljiv. 

Potresni su istiniti podaci koji su nadahnuli radnju filma 'Djeca Kinšase', a riječ je o šokantnih više od 25,000 djece beskućnika koja žive na ulicama glavnoga grada Konga. Neka su ostala bez roditelja tijekom rata, no mnogih su se obitelji odrekle pod optužbom da su vještice i vještaci (što im daje alibi da u velikoj neimaštini ne moraju hraniti još jedna usta). Djeca postaju prosjaci, sitni lopovi ili ipak uspiju pronaći neke sitne posliće zahvaljujući kojima imaju makar hranu, a glazba im daje jedinu vjeru u mogućnost bolje budućnosti.

Zastrašujuća tema i na trenutke gotovo dokumentarni pristup ulijevaju strah u kosti, ali istovremeno, na žalost, betoniraju one najgore zapadnjačke predrausde prema afričkim emigrantima – što je budućnost o kojoj mnoga od napuštene djece sanjaju. Belgijski redatelj Marc-Henri Wajnbergx bez previše sentimentalnosti prikazuje strašne životne uvjete afričke djece i vjerojatno više plaši, nego što senzibilizira zapadne gledatelje kojima kao da poručuje: evo u kakvim uvjetima su odrasli došljaci iz Afrike, nije ni čudo da su predestinirani da budu kriminalci. Društveno okruženje podjednako je jezivo – korumpirani policajci potiču djecu na kriminalno ponašanje i istovremeno priječe ekipi snimanje filma – krug je savršen i zastrašujući.

Odličan dokumentarac o slavnom kineskom umjetniku Ai Weiweiju koji je svojim društveno angažiranim umjetničkim djelima i akcijama izazvao bijes i strah kineskih vlasti do te mjere da je mjesece proveo otet na nepoznatoj lokaciji. Optužbe da državi duguje čak dva milijuna dolara neplaćenih poreza, koje umjetnik smatra neosnovanima i na koje je pokušao uložiti žalbu, i dalje su aktualne i ne zna se kako će proces završiti. To što cijela svjetska javnost prati slučaj, cenzuriranog autora, Kineze, čini se, ne brine previše. Redateljica Alison Klayman o njegovoj je živopisnoj osobnosti snimila sjajan dokumentarac 'Ai Weiwei: Never Sorry', uzbudljiv gotovo kako kakav krimić, a nije zaboravila ni na Aijev privatni život kojemu ne manjka elemenata povijesne drame, ali i sapunice. Ai Weiwei najpoznatiji je kao oštar kritičar kineskog društvenog i političkog uređenja, borac protiv cenzure i birokracije, zagovornik demokracije. Njegovi su tekstovi i akcije većini Kineza ipak ostali nepoznanica, no njegova vjerna sljedba željna promjena sve je veća i to prvenstveno zahvaljujući društvenim mrežama. Njegove akcije najbolji su dokaz o tome kako društvene mreže danas mogu inicirati (ili barem doprinijeti iniciranju) društvene promjene. Osobito je zanimljivo to što je kao mladić Ai Weiwei studirao na pekinškoj filmskoj akademiji zajedno s jednom od perjanica kineskog filma Zhang Yimouom, danas cijenjenim 'režimskim' redateljem kojega je čak dopala tako važna funkcija da režira ceremoniju otvaranja Olimpijskih igara u Pekingu. Istovremeno, Ai Weiwei, koji je krenuo sa slične startne pozicije, danas je od vlasti omraženi umjetnik, koji je sunarodnjake pozivao na bojkot te iste Olimpijade. Ne propustiti!

Kad se u Hrvatskoj mladi aktivisti bune protiv korupcije i urbane destrukcije, medijski plaćenici i Facebook amateri kreću s lavinom lamentacija o zgubidanima i neradnicima. Kad se nešto slično dogodi u Estoniji, o njima snimaju nagrađivane dokumentarne filmove, dok sami prosvjedi dobivaju legitimitet pravih malih umjetničkih performansa.

Upravo takav jest 'Novi svijet', dokumentarni film Jaana Tootsena, koji se predstavlja kao 'anatomija revolucije', iako je u osnovi dokument jednog malog komadića građanskog aktivizma. On na polovini puta savršeno degenerira u borbu izazvanu susretom sa stvarnošću – novcem, bivšim ljubavima, osobnim trzavicama...

Iako razvučen, 'Novi svijet' većim je dijelom zabavan i inspirativan, ma koliko insistirao na beskrajnoj 'vrckavosti' ekipe s palestinkama i konopljinim kapama.