Ne mogu reći da sam prvu epizodu dokumentarnog serijala 'Kako je obranjena Hrvatska' pogledala s velikim zanimanjem. Iz arhivskih snimki koje u njoj prikazuju kasno ljeto i ranu jesen 1991. nisam saznala ništa posebno novog, prisjećanje na dane kada sam te snimke gledala u ne-arhivskom izdanju, kao najnovije vijesti, nije mi baš neka razonoda, a osobno nisam ni pretjerano zainteresirana za opise ratnih strategija, tehničkih detalja i kretanja. Drugim riječima, da me na to nije navela čista TV-kritičarska znatiželja, prestala bih gledati emisiju nakon pet do deset minuta. Ne govori ni o čemu što već ne znam, nije iz mojeg područja interesa, a nije ni uvela neke momente koji bi me posebno zainteresirali.

No prethodni odlomak ne znači da serijal nekome neće biti zanimljiv, pa ni to da je potpuno loš. Možda bi mogao biti zanimljiv mlađim gledateljima koji 1991. nisu u medijima pratili događaje oko pada Hrvatske Kostajnice i Petrinje - premda, s obzirom na poznavanje njihovih navika i interesa ne bih stavljala velike novce na to - možda će u njemu uživati oni koji i inače vole takve dokumentarce, vjerojatno će se u njemu prepoznati i štokoji branitelj. Ne znam. Meni bi, kao osobi koja ni inače ne naginje takvim TV sadržajima tu možda trebalo malo više novih perspektiva, malo više osobnijih trenutaka, malo više nečega što još dosad nismo vidjeli. Posebice kada je riječ o serijalu koji se najavljivao kao serijal o manje poznatim aspektima ratnih zbivanja u Hrvatskoj.

Ono što me u prvoj epizodi ovoga serijala ugodno iznenadilo, međutim, jest to što u njoj nema previše klasičnih patetičnih momenata kakvi su u nas uobičajeni kada se govori o ratu. Oni koji postoje uglavnom su dio arhivskih materijala, kada je takvo izražavanje bilo uobičajeno, osim toga, jako im je fino udarena i protuteža s nekoliko snimaka s TV Novi Sad, u kojima lupetanja o 'ustaškim bojovnicima u Hrvatskoj Kostajnici' i 'fašističkoj Hrvatskoj' debelo nadmašuju retoriku ratnih priloga s hrvatske strane. Izuzme li se, međutim, taj barokni stil etiketiranja protivničke strane u ratu koji potječe iz arhivskih priloga, cijela je epizoda više-manje koncentrirana na kronologiju događaja uz nekoliko napomena živih svjedoka i njihovih doživljaja.

No iako je pohvalno da su se autori serijala odlučili držati činjenica koje su im poznate i odbaciti amatersko sklapanje junačkih epova, čini mi se da su u silnom oprezu da budu što faktualniji i dokumentarni zaboravili da je dokumentarcima, da bi bili zanimljivi i onima koji nisu i inače zainteresirani za sve o naslovnoj temi, ipak potrebno malo više osobne perspektive. Ovdje je toga premalo, zato je sve pomalo flah. Osim možda završetka s 'Bilim cvitkom', koji je ionako prekinut špicom i mnogo dosadnijom studijskom verzijom te videospotom uz pjesmu.

Uglavnom, nemam nekih VELIKIH prigovora, ništa me nije ni uzrujalo niti mi je posebno odbojno, ali sumnjam da ću prebaciti na HTV1 kada bude sljedeća epizoda.