Kada je Snoop Dogg na vrhuncu svog prošlogodišnjog zagrebačkog nastupa zavitlao hrvatskom zastavom, noseći dres domaće nogometne reprezentacije, Dom sportova se raspametio vjerujući u iskreno odavanje počasti 'nogometnoj naciji', naciji kojoj je ostalo malo toga čemu se može iskreno veseliti pa u danima erozije društvenog morala, političara koji uništavaju zemlju koju bi trebali voditi te kompletne destrukcije ekonomije, suvereniteta i vjerovanja u postojanje transparentne demokracije, moraju pronaći nešto u što mogu iskreno vjerovati. Pa makar to bila fetišizacija preplaćenih muškaraca koji trče za loptom po travnjaku te eskapistički put u prošlost, u ono davno vrijeme kada je Hrvatska još i bila prava nogometna velesila.

Bilo je dovoljno doći kući i prištekati se na YouTube, ne bi li shvatili da su Snoopov dres i zastava tek jeftini trik koji je ponavljao i u drugim zemljama 'nogometne Europe', samo dio showa koji ima svoju funkciju kao i svako drugo nimalo suptilno uvlačenje publici u guzicu. No opet, sama činjenica da je Snoop došao u Hrvatsku bio je tek novi u nizu podsjetnika na to da je u novom mileniju Hrvatska uistinu i postala 'dio svijeta', dalje od zlokobne izolacije devedesetih, a bliže šarenilu globalnih popkulturnih trendova, gdje su gostovanja velikih stranih zvijezda samo jedna od potvrda pozitivnih promjena rušenja svih čeličnih zavjesa 20. stoljeća, od KPJ do HDZ

No ako smo u zadnjih desetak godina i odlučili biti 'dio svijeta', ne znači da nismo bili i ostali skeptici, kao i to da se taj skepticizam nerijetko pretvarao u prave manifestacije intelektualnog i praktičnog barbarstva, koje za potrebe lakšeg razumijevanja možemo nazvati i neizlječivim balkanskim primitivizmom. Drugim riječima, ma koliko smo htjeli postati 'dio ekipe', odlučili smo se u isto vrijeme držati podalje od nje, nesigurni u cijenu, ali sigurni u dobitak; ta šizofrenija od koje je oboljela svaka pora hrvatskog tranzicijskog društva manifestira se u svim, uglavnom predvidljivim oblicima (ljudi bi htjeli kapitalizam, ali nisu sigurni da bi htjeli kapitalizam; narod bi šoping-centre, mobitele i strani novac, ali bi isto tako rado plakao za 'zlatnim vremenima' kada se u Fići putovalo na more s 'iljadu dinara i jednom paštetom u džepu) – pa tako i u popkulturnom biznisu.

Ima li boljeg dokaza od toga što se dogodi kada tranzicijska Hrvatska ne zna što bi sa sobom pa sa svim onim sukobima na kojima smo zasnivali društvene odnose posljednjih dvadesetak godina (na liniji ruralno-urbano, kozmopolitsko-ksenofobično, intelektualno-neobrazovano) zakorači u svijet ozbiljne filmske industrije, iste one koja nas je, kada su strane suradnje u pitanju, odavno počela zaobilaziti pa zbog nesrazmjera socijalističke ponude i kapitalističkih očekivanja masovno seliti koprodukcijske poslove u Rumunjsku i Bugarsku? Razloga ima nekoliko, a među njima su svakako i pouke onima koji se usude pomisliti kako bi u Hrvatskoj mogli napraviti normalan posao.

Pitajte samo producente koji su u splitskoj okolici 2005. godine pokušali snimiti remake filmskog klasika 'The Omen', remake-djela horora iz 1976. godine, s Gregoryjem Peckom u glavnoj ulozi. Kada nam je 20th Century Fox odlučio ostaviti nešto novca, sve je dogovorio sa za to nadležnim državnim tijelima, ali Hrvatska je, baš poput svake suvremene, racionalne sekularne države od Irana do Pakistana i natrag, u posljednji tren odlučila povući dozvolu zbog prosvjeda crkve koja je, vjerovali ili ne, odlučila intervencijom u državni aparat zabraniti to da starokršćansko groblje pokraj Manastirina i splitski Peristil postanu lokacijama 'sotonističkog filma'. Koji je, usput rečeno, zapravo jedna od većih kršćanskih propagandi u žanru, ali pretpostavimo da osobe koje su se izborile ovu odluku ne samo da original nisu gledale, nego je pitanje jesu li se ikada susrele sa strujom kao takvom.

Takvih je primjera sukoba 'sekularne zapadne civilizacije' i 'talibanskog mentaliteta spilje' kod nas bilo itekako puno u glazbenoj sferi, gdje su posebno nadrapali oni koji su se usudili nastaviti trgovati klišejima na isti način na koji to rade u svojoj bazi – naime, hrvatski showbiz, koji ionako nije istinski postojao sve donedavno, kada se počela graditi tzv. celebrity kultura sa svim pozitivnim i negativnim stvarima koje ona donosi, ne poznaje pravu, američku definiciju pojma 'show' pa u kulturi slavljenja 'nošenja srca na rukavu' teško može razumjeti ponekad radikalni raskorak između mitologije alter ega s albuma, spotova i pozornice te pravog čovjeka koji prodaje taj show kao eksploataciju fikcijskog imidža, gotovo pa ravnog glumi.

Tako se Hrvatska, uoči čuvenog i jednako ozloglašenog nastupa Marilyna Mansona u Puli, upisala u povijest ne po reakcijama Crkve i konzervativnih udruga, koje su Mansona pratile na svim turnejama tijekom cijele glazbene karijere, već i po činjenici da je naša vjerojatno jedina zemlja koja je u televizijskim vijestima mrtvo-ozbiljno lansirala mračne, koliko i urnebesne mitove o silovanjima kokoši i ubijanjima pasa na pozornici! Glas koncila možda bi se još i mogao izvući s takvim bajkama, ali kada tzv. ozbiljno novinarstvo počne koristiti infantilnu crkvenu blogovsku propagandu kao svoje vijesti, umjesto da narodu objasni kulturnu i umjetničku pozadinu SHOWA kontroverznog i uznemirujućeg, ali i globalno cijenjenog umjetnika, intelektualca i, vidi vraga, upravo bivšeg novinara Briana Warnera... onda znate da nešto sa sustavom ozbiljno nije u redu.

A 'slučaj 50 Cent' je samo potvrdio istu formulu. Ta potreba da se privatna osoba – Curtis Jackson – očajnički identificira s likom koji repa provokativne stihove za novac, dovela je i do kokainskog skandala koji je obišao cijeli svijet, a 50-ju i danas ostao jednom od bolnijih uspomena iz karijere, budući da je ponovo, prije svega nekoliko dana, gostujući u radijskom showu Howarda Sterna spomenuo kako neki ljudi i dalje misle da je 'šmrkao u Hrvatskoj', što je stavio visoko na listu nabrojanih laži i gluposti o sebi.

Svatko normalan gledajući sporne kadrove iz bekstejdža vidi da ništa ne vidi – snimka navodnog šmrkanja u svlačionici Doma sportova nije ništa drugo nego moderna, medijska vrsta Rorschahova testa sa sugestijom. Naravno, nitko od nas ne zna pravu istinu (kao ni to što je točno radio njegov entourage), ali istina jest da snimka ne pokazuje ništa, dok vrlo vjerodostojna priča koju poznaje svatko iole dublje upoznat s događanjima na američkoj hip hop sceni kaže da 50 ne samo da se ne drogira, nego gotovo da ne pije ni alkohol, a dane na turneji uglavnom provodi između teretane i hotelske sobe. Ta potreba da se zločesti crni, zli strani gangster i 'narkoman' s CD-a pretvori u hodajući kliše u stvarnom životu, samo je jedan u nizu primjera klasične prodaje fantazije koja izmiče kontroli u kontekstu nenaučenom na 'hendlanje' modernom popkulturnom fenomenologijom. Na kraju krajeva i spomenuti Howard Stern posljednjih 25 godina, u očima i ušima prosječnog putnika namjernika, jest mizoginistička životinja koja živi razuzdani život seksa, droge i rock'n'rolla, dok je u stvarnosti gospodin tek poluautistični oženjeni otac troje djece (ženske, usput rečeno), koji samo radi dobar biznis prodajom provokativnog eskapističkog SHOWA, a ne činjenica iz privatnog obiteljskog albuma. Što se, naravno, katkad može okrenuti i u licemjerje, u primjerima Tigera Woodsa i Davida Lettermana ili Željka Keruma i sličnih, koji su čitav život gradili karijeru na imidžu konzervativnog narodnog sveca, dok se nije otkrilo da instituciju bračne vjernosti i morala poštuju onoliko koliko im to dopušta niski prag tolerancije na apstinenciju od mladih vagina.

Ali nije da se ne trudimo biti 'dio svijeta', u isto si vrijeme kopajući kanale i dižući zidove koji bi nas od njega razdvojili – 50 i njegova hrvatska kokainska avantura primjer su žutila kakvog smo pustili preko granice i zaljubili se u njega do te mjere da uopće nije nužno znati kako je izgledao show jednog glazbenika, već samo to u kojoj je mjeri show susreo stvarnost. A ako nije, onda ćemo sami stvoriti stvarnost, potencirajući nimalo provjerljive priče o tome koliko je grama bijelog praha i koliko desetaka bijelih djevojaka prošlo kroz ruke (i preko drugih udova) tamnoputog 'gosta iz galaksije'.

Osim toga, zbog potrebe za rušenjem izolacije često postajemo žrtve vlastite ambicije i gluposti pa nekim gostima dajemo daleko više značenja nego što su to zaslužili – poput cirkusa oko dolaska jedne Lil' Kim, recimo, na samom zalasku karijere; baš kao što i nas znaju tretirati kao zadnju selendru pa nas otpisati bez puno pardona u posljednji tren, kao što su to učinili menadžmenti Lennyja Kravitza i Offspring, koji sada tvrde da su otkazali prvi koncert u Hrvatskoj jer ih je naša carina, po dobrom starom ključu balkanskog poslovanja, tražila mito.

Što se točno događalo tijekom zadarskog nastupa grupe Onyx, znaju samo oni koji su bili tamo, ali ako je istina da je policija iz obijesti prekinula navodno preglasni koncert i uhitila rap zvijezde unatoč urednoj papirologiji... pa, ne treba se složiti s time, ali svakako ne treba biti pretjerano iznenađen i šokiran, u kontekstu prijašnjih iskustava. Naime, tamo negdje krajem devedesetih, osobno sam imao zanimljiv susret sa zadarskom vizijom promoviranja tzv. urbane kulture i svjetskog turizma, kada me na ulazu na rave party zamalo uhitio policajac, ostarjeli, odeblji i neizbježno arogantni lokalni baja, koji se poput klasičnih bahatih seoskih šerifa iz američkih akcijskih filmova obrušio na moje džepove pa izvukavši kutiju Tic Tac peppermint bombona pred kolegama trijumfalno zaurlao: 'Našli smo ga, evo ga, evo ga! Estezi! Estezi!'

U Europu, očito, možeš samo ako ti smrdi iz usta.