Panteonu filmova o školskom nasilju i bullyingu, ispunjenom naslovima na potezu od brutalnog realizma estonskog 'Klass' do baroknog ludila japanskog 'Crows Zero', pridružio se i 'Poduke iz harmonije', kazahstanski biser koji samo višak minutaže u zadnjem činu odvaja od statusa punokrvnog remek-djela.

Ovaj darvinistički prvijenac Emira Baigazina sufinanciran je njemačkim novcem, što ga je i dovelo do Berlina, ali ovog puta razlozi za haranje najvećim njemačkim filmskim festivalom nisu samo industrijski – priča o 13-godišnjaku kojeg maltretiraju u školi, sve dok nagomilana frustracija ne pukne u osveti, fenomenalna je drama koja se gleda kao triler te se putem okrzne u sve, od postsovjetske depresije do problema adolescencije i kritike zastrašujuće uloge nasilja u društvenoj i institucionalnoj svakodnevici.

'Poduke iz harmonije' savršeno plešu u međuprostoru između suzdržanosti i emocionalnih ekstrema, ruralne kazahstanske verzije američkih 80's filmova o školskim bandama i poetske stilizacije. Valjalo bi malo poraditi na dramaturgiji, ali film je zastrašujuće dobro režiran i savršeno nenametljivo protkan simbolikom. Slične osvetničke lamentacije o životu, smrti, ljubavi, mržnji i pravdi obilježile su 2013. i u drugim naslovima zajedničkog nazivnika, poput Refnove filozofske azijosploatacije 'Only God Forgives' i Zhangkeovog društvenog komentara u jednako nezaboravnom 'Touch of Sinu'.

Čeprkanje po (doslovno) radioaktivnim segmentima društva okosnica je i francuske ljubavne šljakerske drame 'Centrala', novog filma redateljice Rebecce Zlotowski. Uronivši u testosteronsku priču o bratstvu radničke klase i izazovima posla, ali i romantike posložene u ljubavni trokut, 'Centrala' kao jedini pomak iz tradicionalne forme donosi činjenicu da je ona upakirana u film koji se bavi zaljubljenim djelatnicima tvornice nuklearne energije.

Najveći aduti 'Centrale' leže u sjajnim glumcima (Léa Seydoux Tahar Rahim), kao i dinamici razvoja njihove strastvene afere, ali ovo je generalno tek solidan komad priče o žrtvama ljubavi upakirane u moralku o kolateralnim žrtvama proizvodnje europske struje.

Kolateralne žrtve stalna su tragična tema novih američkih ratova, a tragedija postaje veća kada se sazna da su neke od tih žrtava stradale ne zbog loše koordiniranih bespilotnih letjelica ili jezično-kulturnih nesporazuma kaotične urbane fronte – 'Odred za ubijanje', dokumentarac Dana Kraussa, podsjeća na jedinicu američkih vojnika koji su se zabavljali ubijajući nevine civile poput prosječnog serijskog ubojice u uniformi.

'Odred za ubijanje' klasični je američki ratni dokumentarac – talking heads u kombinaciji s mučnim snimkama iz arhive, oslonjen o svjedočanstva zviždača Adama Winfielda i njegove depresivne borbe za slobodom i životom; s jedne strane, vojni sud prijeti zatvorom zbog toga što nije ranije cinkao psihopatske kolege, a s druge, pokušava preživjeti strah od osvete onih koji još nisu završili iza rešetaka.

Rezultat je odličan pogled u tragične posljedice slijepe sljedbe autoriteta, ratnog gubitka ljudskosti i vojničke destrukcije individualizma, kao i pogled u psihologiju onih 'heroja' koji izrađuju ogrlice od prstiju pobijenih civila, ali u tome ne vide ništa loše – štoviše, kako kaže jedan od okrivljenih, čak i u Bibliji piše da je normalno uzimati 'ratne trofeje'. Tko kaže da takve stvari rade samo Jeffrey Dahmer i Ed Gein

Onako kako je 'Odred za ubijanje' govorio o smrti, 'The Manor' govori o seksu – naime, 'The Manor' jest film o striptiz klubu, ali nije i o striptizu, s obzirom na to da su mu obiteljski odnosi važniji od twerkinga

Redatelj Shawney Cohen ujedno je i voditelj obiteljskog striptiz kluba u Kanadi, a s kamerom u ruci upravo kroz uspone i padove seksualnog biznisa ukazuje na izazove obitelji u svijetu kapitalizma, sa solidnom dozom humora i necenzuriranim pogledom u isprepletene svjetove kućne i poslovne intime.