Dok se 2005. nisu pojavili Hard-Fi, daleko, jugozapadno londonsko predgrađe Staines u Surreyju bilo je najpoznatije kao fiktivni domicil Ali G-a, koji je volio stvarati famu o njemu kao nekom strašno opasnom mjestu. No genijalni Ali G odavno je otišao u povijest, a četvorka iz Stainesa glasno je upala na scenu s jasnom idejom da dugo, dugo ne ide nikamo. Ogromne valove prašine bend je podigao već svojim debijem, 'Stars Of CCTV' iz 2005, koji je imao pet strahovito jakih singlova ('Cash Machine', 'Hard To Beat', 'Tied Up Too Tight', 'Living For The Weekend' i, najbolji među njima, savršeni, himnični 'Better Do Better'), melodioznih, plesnih i strahovito zaraznih, tematski duboko uronjenih u svoje sivo suburbijsko okruženje i britansku socijalu, ali nekako neobjašnjivo šarmantnih i zapravo potpuno neodoljivih. Tiraža od milijun i 200 tisuća primjeraka, nominacija za nagradu Mercury i NME-ova titula albuma godine dali su im ogroman vjetar u leđa, a na frontmena i glavnog autora, karizmatičnog Richarda Archera, momentalno su se zalijepili britanski tabloidi, vječito gladni mladih i nestašnih rock momaka pa su ga svojedobno (lažno!) povezivali među ostalima i sa Scarlett Johanssen.

Nakon dvije godine objavili su ništa manje jak, ako ne i bolji 'Once Upon A Time In The West' i odmah ušli na britanski broj 1, a ni taj put nije manjkalo ubojitih singlova ('Suburban Knights', 'I Shall Overcome', 'Can't Get Along'), no priča se najednom iz nekog razloga ispuhala. Paradoksalno, ali u vremenu strahovito deficitarnom kvalitetnom gitarskom glazbom koja se ne stidi plesnih gena u svom DNK-u, Hard-Fi su se sa svojim nepogrešivo ljepljivim widescreen indie pop hitovima odjednom našli u ćorsokaku. Što učiniti u takvoj situaciji? Pa, za početak uzmeš podulju pauzu (četiri godine), a kad se malo sabereš (i napišeš solidnu hrpicu pop himni za novo desetljeće), pokucaš Stuartu Priceu na vrata i ne puštaš ga dok ti ne pristane producirati album. Upalilo je Madonni, Kylie, Scissor Sistersima, Sealu, The Killersima, Keaneu, čak i Take Thatu.

Očito je to da su Hard-Fi dali Priceu potpunu slobodu, jer svjedoci smo popriličnog makeovera. Naravno da je kostur ostao isti, zašto bi ga uostalom i mijenjali, pa ponovo imamo album koji gađa u hitoidnu metu ama baš svakom pjesmom. I u većini slučajeva pogađa. Ono što se promijenilo jest to da su njihove stvari dobile finu elektronsku polituru, a neke bogami i neprepoznatljivu electro-pop strukturu od temelja do krova. Nije to zapravo ništa neočekivano ni iznenađujuće, jer se savez Pricea i Hard-Fi-a momentalno čini kao čisti zicer, a rezultati apsolutno opravdavaju sva očekivanja.

Uvodna pjesma i prvi singl 'Good For Nothing' pomalo iznenađujuće kanalizira Richarda Ashcrofta, što je sasvim lažan mamac, jer već sljedeća je stvar klasični Hard-Fi – strahovito zarazni himnični dance komad 'Fire In The House' koji pomalo daje na New Order, dok također zarazna 'Stay Alive' daje puno (na New Order), a da se ponegdje čuti i udaljeni prizvuk Clasha. Kad već ne možeš pobjeći usporedbama, ima li uopće boljih 'uzora' od navedenih? Većina stvari igra na prvu loptu, ali to ni izbliza nije jednodimenzionalno i potrošno kako već prvoloptaška glazba zna biti. Ima tu nijansi i slojeva za dugotrajno 'guljenje', ali i zborno pjevanje na engleskim livadama u festivalskoj sezoni 2012. Bilo koja od 11 pjesama s albuma komotno može biti singl i sada je već notorno da Richard Archer ima jakih melodija na bacanje, a ove ga definitivno zakucavaju pri sam vrh britanskih pop i rock autora novog milenija. Iako se u početku činio kao možda malo riskantan potez, 'Killer Sounds' je bogat, elegantan i nepogrešivo zarazan album, vjeran svom pretencioznom naslovu i uspio u svakom pogledu. I to već treći zaredom za Hard-Fi…

OCJENA: 9 / 10

Izdavač: WARNER / DANCING BEAR