Plodni dramatičar Miro Gavran iz nekog razloga u Hrvatskoj nije posebno cijenjen pisac, za razliku od tretmana koji ima u Slovačkoj gdje je cijeli kazališni festival posvećen njegovu autorstvu. U stjecanju popularnosti u Lijepoj našoj Gavranu će teško pomoći film 'Zabranjeno smijanje', što ga je u samostalnoj produkciji HTV-a režirao Davor Žmegač.

Ne može se reći da Gavranov predložak nema potencijala – muž, žena, ljubavnica, ljubavnik, kći, sin i jedan smotani dečko u kolopletu zapetljanih muško-ženskih odnosa. Međutim, ne samo da potencijali nisu iskorišteni, nego su i potpuno srozani u jednom drugom kolopletu – onom režije, dramaturgije i glumačkih dostignuća.

Da na Pulskom festivalu postoji pandan holivudskoj nagradi Zlatna malina - a mogla bi se, primjerice, zvati Zlatna amarena – 'Zabranjeno smijanje', komedija u kojoj je smijanje uspješno zabranjeno, imala bi važnu ulogu. Bolji dojam, ali samo na razini simpatičnosti, ostavio je rubni omnibus 'Košnice' sastavljen od pet slabašno povezanih priča iz pet gradova, koje potpisuje petero redatelja s pet filmskih škola.

Sve te priče stalno plešu na granici ozbiljnosti i humora, najbolji dojam ostavila je priča iz Praga, redatelja Tomaša Kratovchila, o svećeniku koji zbog utrnuća ruke ne može održati misu, ali mu to otvara nove spoznaje. Zagrebački segment priče tek je gledljiv, a potpisuje ga Igor Šeregi.
Pulska publika vidjela je i 'Ljudoždera vegetarijanca', drugu suradnju Branka Schmidta i književnika Ive Balenovića

Još u vrijeme prikazivanja Schmidtova ostvarenja u kinima, pametno je zaključeno da je najgora stvar u tom socijalno-medicinskom hororu što je, nažalost, istinit. A, nažalost, velika je istina i da se Ljudožder vegetarijanac u ovogodišnjoj nacionalnoj konkurenciji doima velikim filmom.