Ako bi se vrijednost nekog izvođača mjerila količinom puta koji prevali u karijeri, a tu se misli na kakvu-takvu transformaciju, evoluciju ili pak radikalne zvučne pomake, onda Lambchop ne bi bogzna kako prošli. No na sreću ima i drugih mjerila, a tu oni stoje već puno bolje. Oduvijek autsajderi americane, nikad nisu bili dio cijelog tog, uvjetno rečeno pokreta (ili scene?), barem što se tiče zvuka, a još su manje bili u dosluhu s country prijestolnicom iz koje dolaze - tu bogme nikad nisu pripadali ni zvučno ni duhovno. Lambchop možda najbliže glazbene srodnike imaju s druge strane Atlantika, u britanskim bendovima Tindersticks i Cherry Ghost, ili pak mračnom crooneru Richardu Hawleyju.

Nakon posljednjeg albuma 'Oh (Ohio)' iz 2008. uzeli su si, planirano ili ne, podulju pauzu, za vrijeme koje se alfa i omega benda, 53-godišnji Kurt Wagner, poprilično zadubio u svoj slikarski hobi i neke druge, srodne vizualne umjetnosti. No onda je na sam Božić 2009. umro veliki prijatelj Wagnera i benda i srodna glazbena duša, Vic Chesnutt, koji je od 18. godine bio paraliziran i otežane upotrebe ruku (saobraćajka), a život si je, nakon nekoliko propalih pokušaja, oduzeo sam. No nije sam taj čin toliko inspirirao Wagnera (jer ga je, kaže, oduvijek nekako očekivao) koliko neki 'popratni događaji' – tribute koncert u Georgiji na kojem mu je, prema vlastitom priznanju, bilo iznimno nelagodno kad je shvatio da se zapravo radi o showbiz eventu. Pa je onda zajedno sa svojim mnogočlanim bendom (nekada ih je bilo i petnaestak, sad ih je uz stalnog Wagnera 'samo' pet-šest...) odlučio napraviti vlastiti tribute pokojnom prijatelju.

Tko ne zna za priču s Chesnuttom, kojem je album i posvećen, ne bi baš mogao promptno zaključiti da se radi o albumu inspiriranom gubitkom i smrću, jer te su teme oduvijek pratile Lambchop, a 'Mr. M' nije ništa mračniji ni depresivniji od svojih prethodnika, dapače. Dodatni svijetli kolorit stvarima nije mogla dati ni Wagnerova dijagnoza raka prostate otprije nekoliko godina, no to je sad srećom iza njega. Ideja vodilja koju su Wagner i njegov producent i aranžer orkestracija Mark Nevers imali bila je svojevrsni psiho-Sinatra, no ta kovanica ne određuje baš najpreciznije sadržaj albuma, prije bi to bilo nešto kao (trijezni) Dean Martin na sedativima...

Lagani piano, fine diskretne orkestracije, dugi i zamišljeni instrumentalni pasaži, generalni intimistički, akustičarski ugođaj i Wagnerov opušteni, ugodni croon čine ovaj album najbližim što bi alternativni rock ikad mogao doći easy listeningu. Diskretne su i melodije, ponegdje i nečujne, a treba se dobro potruditi i razaznati o čemu to pjeva Kurt Wagner. No nije ni važno, važno je da smo dobili još jedan iznimno zanimljiv album Lambchopa, profinjen i uhu ugodan, a opet tako nehajno kontra struje...

OCJENA: 8,5 / 10

Izdavač: MERGE