Kad je Laurie Anderson posljednji put nastupala u Zagrebu na izdisaju osamdesetih, promičući svoj već peti studijski album 'Strange Angels', moja je generacija u Zadru upravo završavala osnovnu školu i na satu povijesti učila da je sve što smo do tada znali o svijetu, i samima sebi, zapravo bilo pogrešno.

Trebalo je presložiti povijest, iznova ispisati stvarnost, i slova urezati dublje od onih prije. U meso. Sad sam prilično sigurna da smo si tu bol mogli prištedjeti ekskurzijom u Zagreb, i o pisanju povijesti, svijeta i sebe učiti od Laurie Anderson.

Otada je prošlo još četiri albuma, još jedna školska generacija, koja danas - kao i mi onda - za Anderson najvjerojatnije nije ni čula; rijetko je se viđa u teen časopisima, a u javnosti nerado pokazuje gaćice pa ni web portalima nije osobito zanimljiva. Ne pomaže ni to što se na europskom horizontu ova najsjajnija zvijezda zapadne (no i globalne) glazbeno-scenske umjetničke avangarde rijetko pojavljuje - pa je zato njezin nastup u pitoresknom i prijateljskom Mariboru za njezino hrvatsko štovateljsko tijelo značio drugi dolazak; u svakom smislu. Uistinu, kao pred kakav sportski derbi, dvorana je bila opkoljena autima s hrvatskim tablicama i licima sa zagrebačke umjetničko-navijačke scene.

Ono što radi Laurie Anderson nije za stadione, makar svojom lucidnošću i revolucionarnom snagom zaslužuje stadionsku publiku. Solistički performans Dirtday koji je izvela u intimnom ozračju pred nešto više od tisuću ljudi zbirka je audiovizualnih krhotina američke stvarnosti, politike i povijesti: gradi ih svjetlom, električnom violinom, glasovnim filtrima i uznemirujućim, hipnotičkim zvučnim efektima. U povezanom nizu nadrealnih anegdota čvrsto uzemljenim u stvarnosti (poput bizarne priče o šator-gradu pored Lakewooda u New Jerseyju, u kojem sad žive ljudi koji su zbog krize ostali bez doma), Anderson ingeniozno izvodi političku kritiku izbjegavajući pritom sve zamke politiziranja; proročanskim glasom (koji filtrima 'spolno' i melodijski modulira) govori o američkoj sadašnjosti - koja je sad, u predizborno vrijeme, nabijenija no ikad - performansom i pripovijestima. Za nju su političari pripovjedači, pa ona - kao pripovjedačica - i sama postaje autoironična političarka.

Muški glas, koji stvara pomoću filtra i izmjenjuje s vlastitim, pritom je izuzetno dojmljiv umjetnički alat koji razotkriva mehanizme kontrole i autoriteta što se postiže kroz sredstvo, radije no sadržaj poruke. Također, svjetlosnim oblikovanjem na krajnje ogoljenoj pozornici (mikrofon, naslonjač, projekcijsko platno dimenzija flip charta) Anderson oblikuje i značenje izgovorenog teksta (koji je - dakako - ključan, i stoga preveden i podnaslovljen na slovenski na pozadini). Suvremenu američku političku stvarnost Anderson isprepliće s darvinističkim teorijama, s kojima se poigrava kao s pričom, čega nije pošteđena ni religija i njezine 'prirodno odabrane' hijerarhije. A onda se otiskuje u krajobraze svjetla i snova, pružajući balans političkom intimnim i nadrealnim potezima audiokistom.

Paradoksalno, premda je sve režirano i skriptirano do najmanjeg detalja i u izvedbenom smislu sasvim sterilno (što je, uostalom, i odlika njezinih performansa), poplava zvuka i značenja te spomenuti sraz realnog i nadrealnog u tekstu i zvuku proizvode začuđujući i začudni efekt iznimne intime i dirljivosti, čineći Laurie Anderson ultimativnom alkemičarkom našeg doba. Ne čudi stoga da ju je i NASA primila u svoja njedra kao prvu umjetnicu (!) u rezidenciji. Možemo se samo nadati da će izvanzemaljci, kad napokon nabasaju na Zemlju, prvo stupiti u kontakt s Laurie Anderson.