Film 'Šuti' Lukasa Nole mučna je i moćna drama koja progovara o nasilju u obitelji prateći sudbinu glavnog lika. Beba Tihana Lazović) odmalena trpi fizičko, seksualno i psihičko nasilje monstruoznog oca (Milan Pleština), da bi ga kasnije zamijenio njen jednako zastrašujući suprug Živko Anočić). U sklopu promotivne kampanje, film se povezao s Autonomnom ženskom kućom progovorivši kroz akcije i medije o sveprisutnom, ali prešućivanom i 'ušutkivanom' problemu nasilja u obitelji.

'Mislim da je spajanje s Autonomnom ženskom kućom bio pun pogodak. Otvorilo nam je mogućnost da razgovaramo o temi nasilja u obitelji koja na taj način neće ostati samo u filmu. Vjerujem da su akcije i kampanja usmjerili pažnju ljudi na to.'

U Puli, gdje je održana hrvatska premijera filma, taj društveni sloj nije bio naglašen, već se razgovor o filmu više zadržavao na mučnoj obiteljskoj drami.

Nismo mislili da će promocija filma biti toliko društveno angažirana, no jako mi je drago da je tako ispalo. Ne zadovoljava me 'površan' način gledanja na stvari: pogledamo film, kažemo 'da, teško joj je' i odemo dalje. Ako dvoje ljudi nakon filma izađe iz kina razmišljajući o obiteljskom nasilju, mislim da smo napravili dobar posao. Uostalom, to se ne događa negdje daleko, nego vrata do nas.

U Puli je dosta gledatelja u jednoj sceni izašlo iz Arene (svejedno davši filmu odličnu ocjenu). Kako gledate na taj bijeg od mučnih scena?

Smiješna mi je činjenica da ljudi izlaze iz kina, a stvarna priča po kojoj je film nastao još je puno gora. No upravo to se i događa u našem okruženju. Ljudi koji bježe iz kina, bježe i od istine.

Lukas Nola je rekao u intervjuu da ga je, dok je stvarao lik Bebe, bilo strah da ljudi ne misle kako je riječ o kukavici i slaboj osobi. Kako ste je Vi vidjeli?

Prvo čitanje scenarija mi je bilo – to je to. Bila mi je u potpunosti jasna i ta žena i njena pozicija. Ne znam hoće li se ljudima svidjeti Beba, no mislim da sam je opravdala u svakom mogućem smislu. Cijelo vrijeme sam se, zapravo, trudila opravdati njen ostanak i mislim da nije ispala glupača. Zbog nekih životnih okolnosti, morala se vrtjeti u tom stravičnom krugu.

U Puli ste izjavili da ste za vrijeme snimanja imali osjećaj da je Beba cijelo vrijeme uz Vas. Jeste li razmišljali o tome kako biste reagirali da ste se našli u njezinoj situaciji?

Nikad se ne bih našla u toj situaciji. Ustvari, ne znam kako bih reagirala. To je nešto o čemu se mora govoriti, nikako šutjeti. I to ne samo žene koje su to prošle, već društvo treba raditi na tome. Znamo i sami da kad čovjek padne u tramvaju, nitko ne reagira. Mi živimo u takvom svijetu u kojemu zatvaramo oči pred svim lošim stvarima.

Nije li u takvom svijetu odlazak iz kina usred mučne scene normalna reakcija?

Mislim da nije i da se s tim treba uhvatiti u koštac, a ne pasivno sjediti doma. Isto kao s političkim i društvenim akcijama. Ljudi uglavnom sjede doma i komentiraju, a ne čine ništa. Mislim da se ljudi trebaju probuditi kako po pitanju nasilja u obitelji tako i s drugim temama.

O svojoj aktivnosti, odnosno aktivizmu, ne progovarate samo izjavama u medijima, već ste to napravili i kroz lik Bebe.

Kroz glumu želim nešto reći, nekako utjecati na ljude, koliko god je to moguće kroz umjetnost. Tako da sam jako zadovoljna što sam snimila ovaj film.

Uloga je i fizički i psihički teška. Traži s jedne strane jaku, s druge ranjenu osobu. Jeste li razmišljali o tome kako sve obuhvatiti te suprotnosti ili ste se jednostavno pustili liku da Vas vodi?

Pustila sam da me vodi. Kad dođem na set, zaboravljam svu teoriju i statističke podatke. Oni mi ništa ne znače ako im ne mogu dati emociju. Radim po intuiciji i po nekom osjećaju i nadam se da će se to prepoznati.

Lukas Nola mi je rekao da ste se na probama davali sto posto, bez ikakvih kalkulacija. Čak ste odbijali staviti i štitnike za koljena.

To je neki čudan klik u meni. Privatno sam jako razmažena, ali kad dođem na set, kad radim nešto do čega mi je stalo, nema toga što ne bih napravila. Kao da to nisam ja. Kad snimam, idem do kraja. Kod mene je ili nula ili sto posto. Ostalo ne fermam.

Pleština je bio divan. Sav je ušao u tu scenu i lik oca što mi je jako odgovaralo. Išao je sto posto, kao i ja, tako da smo se skroz našli. Prvo bi nasrnuo na mene, a kasnije bi se ispričavao. Cijela ekipa je bila samo tako. Ovo mi je prva glavna uloga i odmah sam dobila čast raditi s tako velikim glumcima i osobama.

U Puli ste za ulogu Bebe nagrađeni kao najbolja debitantica u prilično jakoj konkurenciji. Sprema li nam se to nova jaka generacija glumica?

U Puli su četiri moje kolegice, mlade gumice nosile svoje filmove. Mislim da je vrijeme za novu generaciju, nove ljude. Da ih se reklamira. Dosta je kvazizvijezda.