Večer u dvorištu Jedinstva otvorio je Australac Alex Cameron, nova akvizicija izdavačke kuće Secretly Canadian. Iako i izgledom i glazbom ima više dodirnih točaka s Arielom Pinkom, točnije njegovim elektro arheološkim segmentom, Cameronov blesav smisao za humor čini ga idealnim partnerom za turneju društvu Maca DeMarca. To se posebno čuje kad oplete osakaćenu karaoke verziju 'Hot in the City' Billyja Idola, koju će opisati kao 'pjesmu o sebi', te u soft porn saksofonskim solažama njegove ispomoći po imenu Ray.

Pola sata australskog ironičnog šarma, lagano tiskanje oko izrazito prometnog štanda domaćih craft pivara i 21 sat već je tu – znak za točan početak Maca DeMarca, koji zbog zagrebačkih komunalnih uzusa mora završiti do 23. Stotine fanatika, među kojima dominiraju Slovenci, ali i posjetitelji iz drugih susjednih zemalja, Mac dočekuje poslovičnim prolijevanjem viskija i piva po radnoj uniformi koja će do kraja koncerta ionako biti skinuta i zgnječena. 'Sviramo malo staro, malo novo, malo Tita Puentea', najavljuje zagrijani Mac dok kreće s 'The Way You'd Love Her' i 'Salad Days', a otkačena četvorka, u kojoj se ističu hobitoliki polugoli basist Rory McCarthy i Andrew Charles White, gitarist-klavijaturist prepun prljavih štosova, prati ga rijetko viđenom preciznošću.

Potpuno je nevjerojatno to kako uz toliku količinu alkohola i scenskog blesiranja bend uspijeva odsvirati svoje vrlo zahtjevne pjesme vještinom svojstvenom masturbatorskim prog-rokerima, a opet lakoćom otpadnika. Ovo se najbolje vidi u obradi 'Reelin' In The Years' Steely Dana, gdje bend izvodi rutinu zavođenja i grickanja po trbusima dok razvaljuje tehnički prezahtjevne solaže s instrumentima iza vratova. Ludilo tek hvata zalet, a sljedeću eskalaciju doživjet će u emotivnoj 'My Kind of Woman', koju DeMarco posvećuje ponajvećem fanu benda, što ih je prije tri godine pratio u Srbiju i spasio carinskih muka. Dotični Lino bit će i jedna od zvijezda drugog klimaksa koncerta, cirkusantskoj verziji 'Freaking Out the Neighbourhood', u kojoj spomenuti mladić, basist McCarthy i tour manager kreću u crowdsurfing, a fanovi im nesebično podmeću leđa.

Potkraj koncerta, kad u cirkulaciju kreće druga boca viskija, DeMarco skida masku izvanbračnog sina Marka Knopflera i Stephena Malkmusa te se i sam prepušta u ruke publike, dobacivši se do posljednjeg reda dok bend štrika 'Still Together'. Koncert se potpuno pušta s lanca nakon posvete bendovom toncu preko pijanog instrumentala 'Whiter Shade of Pale', koju predvodi šašavi klavijaturist John Lent nakon što mu DeMarco sipa otprilike pola boce viskija u čašu. Zakucavanje slijedi u dvadesetominutnoj verziji 'Enter Sandman', koju kolegica vrlo precizno opisuje kao 'Metallica na LSD-u': DeMarco mijenja tekst u 'I'll tuck you in, full of shit', a bend usporava rif do razine stonerskog dooma, da bi ga poslije ubrzao u hardcore punk.

Najluđom obradom ikad završava dvosatni koncert kojim je Mac DeMarco za nekoliko koplja nadmašio već spomenutog Ariela Pinka u borbi za kralja suludih koncertnih pojava viđenih na zagrebačkim pozornicama. Kao i prošle godine, kad nas je u ljeto ispratio švedski trubadur Jens Lekman, jedino za čime imamo žaliti je što se svi skupa već sinoć nismo teleportirali u Primošten, jer bi na festivalu SuperUho, uz zrikavce i mediteranski zrak, ovo ludilo dobilo dimenziju više. Opet, takav razvoj događaja uskratio bi nam sjajan osjećaj da je Zagreb na trenutak bio centar slackerskog svemira, u kojem smo sinoć, uz talijanske zastave, slovenske, mađarske i srpske registracijske pločice, mogli uživati punim plućima. Dvorište Jedinstva je, sasvim sigurno, zrelo za jedan pravi, otkačeni, ljetni festival.