'Dosadno mi je!', povikala je neznana tinejdžerica svojim jednako rezigniranim prijateljicama, taman negdje između 'Šume Striborove', jarunske party džungle u kojoj nitko nije plesao i karaoke šatora u kojem je nekolicina nas potražila utočište opuštene zabave, onda kada je pozdravni 'arty-antiparty' benda Bloc Party postao jednostavno naporan.

Pretpostavljamo da će u danima i mjesecima što slijede biti dosta analize zašto je ovogodišnji INmusic zakoračio krivom nogom – naravno, dnevna kiša i noćna hladnoća, blato, opća društvena depresija i financijska kriza, ali i kilavi, rastočeni line up, bendovi koji nisu dovoljno jaki za nositi zadani broj dana, vjerojatno su glavni razlozi zašto je na nultom danu festivala ove godine bilo možda najmanje ljudi dosad. Glavni stage bio je popunjen tek do polovine, čak i tijekom nastupa glavnih večernjih atrakcija – od čega se dio samo činio kao da je popunjen, jer bili su to tek ogromni redovi na blagajnama, koje su zbog fiskalizacije vratile stare festivalske probleme natrag na dnevni red pa ljude u stajanju za pivo katkad zadržale i više od sat vremena! Nekoliko se posjetitelja glasno požalilo da su propustili cijele nastupe čekajući piće – možda je zato u redovima za cugu bilo više ljudi nego ispred nekih pozornica?

Šteta je, recimo, što nastup australskih rokera Airbourne nije bio pomaknut za kasnije sate, jer ovaj bi show s većom količinom publike mogao samo profitirati. Momci iz urnebesnog, ali ne i lošeg hard rock benda dobrano su se potrudili, u svom stilu. Da, da, naslušali smo se hommage metalaca koji su od Darkness pa naovamo pokrili sve vrste od mainstreama odbačenih komada čupavije prošlosti – no dlake na obnaženom torzu frontmena, koji je probu s bendom valjda odradio pod tušem, s obzirom da se na stage popeo već potpuno mokar, naelektrizirale su se oko 19 sati, jurišajući kroz rifove i solaže sva tri studijska albuma. Sjajna svirka, mada obilježena problemom vezanim uz sve slične bendove – odlični su, urnebesni i zabavni prvih nekoliko pjesama, onda lagano možete krenuti dalje, skidati prašinu s ploča AC/DC

Bloc Party definitivno nije grupa za veliku pozornicu – ne samo zato što nisu uspjeli skupiti desetke tisuća ljudi, već zato što svojom glazbom daleko više pripadaju klubovima, savršenim prostorima za ovakav spoj emotivnih melodija, snažnih ritmova, ponekad glasnih gitara i šarenih lasera, naravno, ništa bez lasera. Britanski disco punkeri u Zagrebu su održali jedan od zadnjih koncerata svoje karijere, školski, pomalo tromo, ali uz zavidnu količinu Britanaca u publici, koji su i ove godine vodeći inozemni gosti INmusica – festivala koji im ionako servira dobar dio domicilne scene.

Lasere nije imao Frenkie, ali je svejedno dobrano rasplesao dotad prilično mrtvi World Stage – dijelom zato što su mnogi prije njega zvučali kao audio-eutanazija, a dijelom jer mu se na pozornici pridružio Edo Maajka, kao neočekivano mikrofonsko pojačanje.

Glavni nastup glavne pozornice bio je povratak The Stooges, koji su svoj 'Raw Power' donijeli u Zagreb na krilima velikog reuniona, promovirajući novi album 'Ready To Die' kao nostalgični muzej živih voštanih figura, koje i dalje zvuče isto – iako se na sceni u svojim poznijim godinama nešto manje kreću.

Nedugo nakon pionira britanskog punka (šifra: Lydon), Zagreb je tako pohodio još jedan ostarjeli pionir, ovog puta američkog punka – kada sam zadnji put Iggyja Popa gledao uživo, a bilo je to prije desetak godina, trik s izvlačenjem publike na pozornicu i stvaranje općeg kaosa na sceni bio je ostavljen za sam kraj koncerta. Ovog puta, 'Fun House' i tulumarenje publike pred publikom ubačeno je u sredinu, kao prilika za mali intermezzo i odmor koji je Iggy uzeo dok se kaos čistio. Ima nešto ohrabrujuće i veličanstveno, ali i pomalo zastrašujuće, da ne kažem tužno, u gledanju 66-godišnjaka koji se ponaša kao da mu je 15 – baš kao što je bilo nevjerojatno gledati 15-godišnjake koji znaju napamet glazbu svojih... djedova?