Kako ste došli do ideje za film 'Čedo' i samog naslovnog lika?

Ideja je pronašla mene. Pronašla me u tramvaju i na ulici, gledala me optužujući u oči. Pronašla me jer sam, kao i moji sugrađani, prisiljen gledati kako ljudi kopaju po kontejnerima da prežive. Proživio sam 12 godina u Jugoslaviji i ne sjećam se jedne jedine pljačke, ne sjećam se ljudi kako po centru grada kopaju po smeću. Ne govorim o nacionalizmu. Govorim o ljudskom dostojanstvu. Primijetio sam kako ljudsko dostojanstvo u ovom gradu, ovoj državi, kopni, kako nestaje. Isto sam tako prisiljen gledati dvadesetogodišnjakinje u džipovima od milijun kuna i tipove u crnim limuzinama koje mediji zovu kontroverznim poduzetnicima. I tako se to miješalo u meni, osjećaj stida, srama zbog postupaka drugih. Viđao sam Čedu po centru grada i činio se zanimljiv tip. Jednom sam mu prišao i počeo razgovarati s njim kao s čovjekom, a ne prosjakom, beskućnikom ili propalicom. To mu se, pretpostavljam, svidjelo i pozvao me na piće na Štros. Tamo smo pričali, to jest Čedo je pričao, a ja slušao.

Možete li u nekoliko rečenica predstaviti Čedu Šarabu?

Čedo Šaraba je čovjek kojemu je dosta. Ako postoji dno ljudskog dostojanstva, apsolutni nedostatak volje za životom, Čedo je tu. Bolestan je, 20-ak godina je narkoman, počeo je piti sa 12, a alkoholičar je od 16. godine. Čedo ne živi, on preživljava. Ono što je vrlo zanimljivo je da se stalno za takve ljude spominju termini kao 'ljudi s margine'. Mislim da je ta margina opasno krenula prema centru i da se takvi termini mogu upotrijebiti za sve više i više ljudi. I ovdje i u svijetu.

Prije snimanja ste nekoliko mjeseci živjeli s Čedom. Koliko vam je to vrijeme pomoglo da doprete do njega, ali i do samih smjernica filma?

Jedan od razloga zašto mi se Čedo učinio zanimljivim dok sam ga samo promatrao ne poznavajući ga, da budem patetičan, njegove su tužne oči. A što se smjernica tiče – one su bile jasne odmah. Čedo i ja nismo morali previše raspravljati. On je čovjek koji nema ništa za izgubiti, osim posljednje mrvice samopoštovanja – određenih etičkih principa koji su dio njega kao čovjeka i koji će umrijeti s njim. Dok se svi mi držimo za ostatke vlastitog dostojanstva, a neki i novca, moći i utjecaja, Čedo je ona druga strana Hrvatske, ili bilo koje države. Ona strana o kojoj se u principu ne govori. Ona strana koja smrdi. Uz njegovo, za devedesete (a vjerojatno i danas), 'nezgodno' ime, koje pak označava nešto lijepo – malo, tek rođeno dijete – i činjenicu što dolazi iz miješanog braka, Čedo mi se čini kao izvrsna metafora zemlje u kojoj živim. Točnije metafora njezinih dvadesetak godina postojanja.

Je li vam naslovni lik postavio granice preko kojih vi i kamera niste smjeli prijeći ili vam je otvorio svoj život u potpunosti?

Čedo ne priznaje granice. Otvorio je sva vrata snimatelju Draganu Šiši i meni. Fizička i duhovna. I za to sam mu zahvalan. I što je najbolje – učinio je to bez pitanja, uz prešutni dogovor da ne postoje granice. Ostalo je ovisilo o njegovom stanju, raspoloženju i nivou intoksiciranosti raznim preparatima. Legalnim i ilegalnim.

Prije 'Čede' snimili ste dokumentarac 'Vajt' u čijem centru je također ovisnik, ovaj put bivši, no čiji je životni put u potpunosti oprečan – bio je legenda skejta u Zagrebu. Postoji li zajednička nit ili čvor koji je usmjerio ta dva različita životna puta prema igli?

Prvo, treba uzeti u obzir društveni kontekst, od najšireg do najužeg (obitelji ili nedostatka iste), drugo – heroin je vrlo dostupan, adiktivan i istovremeno smrtonosan. Kod Vajta je to bila mladenačka želja da pronađe smisao ili da pojača užitak skejtanja – ovo su subjektivni stavovi i ne znače puno. Čedo je s druge strane počeo sa 28 godina. Kod njega mi se to više čini kao polagano samoubojstvo, za koje je čudo da se još nije dogodilo.

Junaci vaših filmova su u pravilu marginalci. Što vas usmjerava životnoj i društvenoj margini?

Moram priznati da se bojim da će ta margina postati ili postaje većina, no naći će se i tada valjda nešto marginalno da se radi. Kvaliteta života u svakom društvu procjenjuje se u odnosu tog društva prema marginalcima, onom famoznom Drugom, odnosu prema manjini - nacionalnoj, klasnoj, vjerskoj. Marginalci su izvrsni za dijagnozu stanja u društvu. Iskreno, zanimaju me ljudi koji neće lagati pred kamerom, jer kamera to izvlači iz ljudi – taštinu, želju da se prikažeš u najboljem svjetlu. Zanimaju me ljudi s pričom, ljudi koji neće pokušavati biti bolji nego što jesu i koji će mi reći ono što me zanima.

Koliko su životi na margini autentičniji, stvarniji?

Nisu oni ništa stvarniji od vašeg ili mog života. Stvar je u tome što oni mogu o svom životu iskreno pričati. Bez uljepšavanja, bez skrivanja, jer nemaju što izgubiti. Jer su sve već izgubili. Jer su doživjeli sve vrste poniženja i dotakli dno. Apsurdno je što i kod njih postoji podsvjesna želja da nešto prikriju, uljepšaju, da glume. A što se stvarnosti u filmu tiče, citirao bih Godarda: 'Najbolji igrani filmovi su oni što izgledaju kao dokumentarni, a najbolji dokumentarni oni što izgledaju kao igrani.' Uostalom jedan od velikih dokumentarista, Werner Herzog, svoje protagoniste tjera da uče i izgovaraju tekst koji je on napisao iako se radi o dokumentarcu koji prikazuje njihov život. Htio bih još napomenuti kako je kod dokumentarca odnos snimljenog materijala i onog što će ući u film vrlo velik. Mi smo za 'Čedu' snimili 30-ak sati, od kojih je nastao film od 50 minuta. Tu borbu sa satima, materijalom i onim što će ući u film vodili smo montažerka Iva Mrkić i ja, uz, naravno, sugestije producenta Nenada Puhovskog

Gdje vas nakon 'Čede' vodi put? Koliko sličnih ili pak u potpunosti različitih životnih marginalaca čeka da ispriča priču u tvoju kameru?

Nadam se da sljedeći marginalci neće biti ljudi, već zgrade, trgovi, livade i ulice. Nadam se da će u sljedećem filmu progovoriti građani Zagreba o urbicidu koji trpe posljednjih 20-ak godina.