Šalu na stranu, u Matanićevu filmu, za koji je scenarij napisao književnik Tomislav Zajec, nema ničeg šaljivog. Neodrživost braka, blagdansko licemjerje, nepodnošljiva usamljenost, želja za ljubavlju da se pronađe pravi put – to su tematski motivi koji su, prema osobnom priznanju, vodili Matanića u 'Majci asfalta'. Pa će žena koja je upravo ostala bez posla, nakon fizičkoga zlostavljanja napustiti muža i zajedno sa sinom po cičoj zimi krenuti od nemila do nedraga usput snizujući vlastita moralna načela. A muž će se idućih dana natapati alkoholom i upustiti se u seksualnu aferu sa ženom najboljega prijatelja.

Gledamo tu i još jedan nesređen brak i jednoga usamljenog manijakalnog zaštitara šoping centra. I sve to u ozračju okićene hrvatske metropole, konzumerizma i drugih blagodati vrloga nam društva.

Poanta je, vjerojatno, trebala biti u usamljenosti i otuđenosti. Postaje li naše društvo toliko alijenirano da bez problema stvara beskućnike, čime se pobija postojeća pseudosocijalna teorija da, za razliku od zapadnoga svijeta, u nas uvijek u pomoć uskaču neki prijatelji, roditelji, praujaci ili zaboravljene strine. I treba li se žena vratiti suprugu koji je njome pomeo pod? Muče te stvari Zajeca i Matanića, a muče i gledatelja, pogotovo ispričane autorskim stilom u kojem se i kratki kadrovi čine nepodnošljivo dugima, a kamera Vanje Černjula u nekim je trenucima bezrazložno naglašena.

Stvari donekle čine podnošljivim glumci, spomenimo vrlo dobre Mariju Škaričić i dječaka Nou Nikolića te solidnog Janka Popovića Volarića. Tezičnost, kao prigovor ranijim Matanićevim filmovima, u 'Majci asfalta' prisutna je tek u naznakama i u postavci pokojega kadra. Što se nas tiče, bilo bi bolje i da je tezično, nego ovako uzgredno zabilježeno.