Prvo smo se u Zagrebu deset dana pripremali Bogdan i ja, a kasnije nam se pridružila i Ivana Roščić. Nakon toga smo radili još deset dana u Mostaru zbog jezika i da malo uđemo u mostarski ritam.

Bogdan i Vi ste dugogodišnji prijatelji.

Da, znamo se već 40 godina.

No dugo se niste vidjeli prije snimanja 'Obrane i zaštite'. Kako je protekao ponovni susret?

Isto kao da smo cijelo vrijeme bili zajedno. To je valjda tako s glumcima.

Milena je snažna žena koja točno zna što želi, ali to potiskuje u sebi. Je li Vam bilo teško stvarati takav lik koji se guši u neizrečenim emocijama?

Mislim da nije. Jednostavno, kao da me sam lik vodio. U mnogim sam scenama i reakcijama prepoznavala moju mamu. Nekada vam to pomogne. Slično mi se događalo i u filmu 'Jasmina'. Kad je moj sin gledao film 'Obrana i zaštita', za neke mi je scene rekao: 'Mama, koliko si slična baki.'

Emocionalna potisnutost izlazi iz lika u dvije scene. Posebno je dojmljiva scena u kojoj bolno opsujete.

Bilo mi je teško psovati, to vam moram reći. Strašno teško.

Utoliko filmski snažnije.

Moj kolega je puknuo od smijeha kad sam opsovala. Međutim, netko drugi osjeća dramatiku kad jedna takva žena izreče jednu takvu psovku.

Bogdan Diklić, odnosno njegov lik Slavko, nosi cijeli film, no vi, odnosno Vaša Milena, nosite njega.

To je, izgleda, manira tih žena, Hercegovki i Bosanki. Onih koje uvijek šute, a preko kojih sve prelazi.

Snimanje filma bio je Vaš prvi susret s Mostarom nakon rata. Kako je prošao?

Često sam prije rata išla u Mostar. Sad, kad sam prvi put došla… (pogled snažne tuge).

Film je nedavno premijerno prikazan u Mostaru te je nagrađen. Usto, sa sedam Zlatnih arena apsolutni je pobjednik Pule, a dobio je i dva Srca Sarajeva te brojne druge nagrade.

Zamislite samo tih sedam Zlatnih arena. Pa na svaku arenu po jedan neprijatelj. Koja je to mora za film.

Osjećate li da film ima neprijatelja?

Ne znam ja to, ali mora biti. I to je razarajuće.

Potresan mi je. Ima tu neku jaku dramatiku poslije koje vam nije baš svejedno. Mislim da ovaj film može promijeniti čovjeka. Ima misiju.

Vjerujete li da film kao film danas može mijenjati ljude?

Mislim da može.

Kao filmska glumica i kazališna prvakinja, što mislite, što može snažnije mijenjati čovjeka - film ili kazalište?

Mislim da mogu jednako. Sjećam se prije rata sam igrala u predstavi Miloša Crnjanskog 'Roman o Londonu' o saveznicima koji nakon rata postaju nevažni. Nakon jedne izvedbe javila se gledateljica iz Italije rekavši da u potpunosti živi životom tog mog lika.

Znači, umjetnost i u ovom vremenu potpune trivijalizacije ima snagu za promjene?

Da, mislim da još jedino umjetnost može mijenjati svijet. Čini mi se da se ta snaga najviše pokazala upravo u ratu. Mi smo igrali pod svijećama, a Sarajevsko pozorište je bilo puno. Pretpostavljam da su gledatelji pokušavali u tom užasu i silnim ubojstvima sačuvati boga u sebi, da se i on ne ubije. I to je velika zasluga umjetnosti.