Nije li 'Majka asfalta', po najavama od prije desetak godina, trebao biti krimić s El Bahateejem? Ili sam ja nešto pomiješao?

Ha, ha, nisi. Naslov je proživljavao mijene, kao što vidiš, dugo godina. Isprva je trebao biti smješten u krimi milje, onda se razvijao kroz altmanovski prikaz pogubljenih likova, da bi na kraju bio pravi trenutak za fokusiranu priču o majci koja kreće na neki novi put. I što je najbolje s naslovima, uvijek pašu u sasvim drugom kontekstu od početnog.

Kako je tekla geneza ovog projekta, otkud ideja i kada si je dobio, koliko je trebalo da se konačno krene u realizaciju i što ti je bilo najvažnije: naći idealne glumce, naći idealan set za atmosferu, zatvoriti financijsku konstrukciju, sve to zajedno...?

Jedan od početnih motiva bio je novinski članak o ženi koja je spavala s djetetom u automobilu. Kroz niz seansi sa scenaristom Tomislavom Zajecom, sve smo više 'stješnjavali' priču, poput lijevka, smanjivali broj likova, doslovno zumirali materiju na jednu mladu obitelj koja se raspada i na jednog usamljenika, nuspojavu modernog društva. Dosta vremena smo tesali scenarij, pomagao nam je u Solunu i tvorac rumunjskog novog filma Razvan Radulescu. Istodobno, kako je teren jako sklizak, jedna kriva riječ u dijalogu i sve ode kvragu, počeo sam svoje klasično stalkeriranje glumaca, pratio ih jedno godinu dana ne bi li se uvjerio da mogu dobiti autentičnost. Čekao sam pravu rolu za Mariju Škaričić i ova se pokazala idealnom, a lijepa je stvar da su se uz nju pojavila neka nova imena na filmu: Janko Popović Volarić, Judita Franković, Ozren Grabarić i ostali, plus što mi je, naravno, sad malo glupo raditi film bez Kreše Mikića... (smijeh)

Borili smo se, kao i svi, s financijama i umalo smo pokleknuli digitaliji, no tjedan dana prije snimanja kriza je uspjela polučiti jednu dobru stvar, a to je da su pojeftinili rentanje tehnike pa sam sa snimateljem Vanjom Černjulom uspio dobiti željene stvari i krenuli smo raditi na filmu, i to u cinemascopeu 2:40. Ipak, bez obzira što nudi neke sasvim nove mogućnosti, još uvijek u našim uvjetima snimanja (puno noći, hladnoća, led, snijeg) ne bismo mogli napraviti ovakav vizualni kod na digitaliji.

Već dugo pričaš o želji za snimanjem dobrog žanrovskog filma, ali na kraju uvijek završiš na tzv. festivalskoj drami. Je li to zato što najviše voliš drame ili je to najlakše financirati?

I kad se napokon otisnem u žanrovski film, ne želim se maknuti od pozicije filma kao ogledala realnog života oko nas. Mislim da je velik gubitak, ne samo financijski, bježanje s filmom od problema, eskapizam u kojem se snima nešto uz što bi se ljudi u kinu trebali odmarati od svakodnevice. Film je još uvijek najmoćnija grana umjetnosti koja najlakše govori o svijetu u kojem živimo s publikom. I zato radim drame, zato što su najbliže ljudima. Ali, kažem, i kad padne neki drugi žanr, bit će zanimljivo napraviti ga, ne skrivajući se od problema oko nas.

S 'Majkom asfalta' si već proputovao svjetske festivale. Koliko ti festivali znače u životu, snimaš li filmove upravo s festivalskim projekcijama na umu?

Mislim da su festivali glavno bilo filmskog života i da su zamijenili klasičnu kinodistribuciju. Oni daju potrebnu vitalnost filmu. Moja je želja napredovati iz filma u film, jer kad gledaš holivudsku mašineriju, vidiš malo napretka. Festivali na neki način uvode filmove u kinorepertoar i na njima se okuplja vrlo ozbiljna fimofilska publika koja traži od kinoplatna da je ispuni, da osjeti nešto. Nije loše to što je Hrvatska postala festivalska meka s toliko različitih festivala, jer ipak se na njima događa glavna edukacija. Uvijek govorim da se nikad ne smije podcjenjivati publika, a naročito ljudi koji traže nešto kvalitetnije.

Smatraš li da kod nas postoji razlika između filmova za domaću publiku (koji se rijetko 'potrefe', a uglavnom su to komedije) i filmova koji se snimaju za svjetske festivale, ili je prvospomenuti (za publiku) tek mit koji slučajno, ponekad upali, a drugi rezultat nužnosti preživljavanja po sistemu 'nitko nije prorok u svom selu'? Ili...?

Ono s čime se ljudi moraju pomiriti jest to da se unazad deset godina događaju bitni kvalitativni pomaci domaćeg filma, gdje se jasno vidi glad za boljim. Kod nas se razvija neki neonoir naslonjen na ono najbolje iz ex-države: jugoslavenski crni val... Ti filmovi možda neće imati neke ogromne brojke u kinima, možda će se prikazivati kasnije navečer na televiziji, ali će davati preciznu sliku našeg društva, a takva britka kamera je vrlo potrebna krajevima gdje se uvijek sve uljepšava na van. Mene oduvijek neki članovi slijepe i zatucane dijaspore optužuju kakvu to sliku dajem Lijepe Naše, a onda im poručim da dovuku svoje dupe i malo žive ovdje pa će vidjeti kako stvari stoje. Naravno, uvijek će biti projekata koji imaju isključivo komercijalnu narav, samo je to malo smiješno u ovakvoj zemlji, gdje pravo tržište ne postoji, a isti je slučaj i naširoko oko nas. Sam pogled na srpsku scenu, gdje su se autori razdvojili na dvije struje, onu koja ima veze s realnim ('Klopka', 'Sutra ujutro', 'Tilva Roš') i na megaproducentske projekte koji su kvalitativni flopovi, pokazuje da je kvaliteta presudan faktor, jer kinorezultati više nisu toliko spektakularni ni tamo. Mislim da treba raditi filmove koji će ostati vrijedni i nakon 20 godina, koji neće biti plod trenutne kinoeuforije. Uspoređivanje broja gledatelja tada postaje nebitno.

Kako se nosiš s kritikama? Ima li nešto u 'optužbama' da želiš biti Paul Thomas Anderson koji snima 'rumunjske filmove' i prodaje ih na festivale kao hrvatske...?

Ha, ha. Upoznao sam i P.T. Andersona i ljude koji su zaslužni za rumunjski novi val. Usporedbe s ljudima koji su napravili velike stvari i u Americi i u Rumunjskoj mogu smatrati komplimentom. Kritike su sastavni dio filmskog djelovanja, naravno one koje se trude poboljšati svaki film. Ne želim biti kao 'netko', gledam samo sve dobro što ljudi rade po svijetu, a toga ima dosta, i pokušavam najiskrenije što znam postaviti filmsko ogledalo na naše krajeve. Mislim da to i kritika shvati na kraju.

Koji je put promocije ovog filma – seks sa svinjama pomogao je uspjehu 'Kina Lika', postoji li poseban plan za ovaj?

Krećemo s kinodistribucijom u blagdansko doba, jer se radnja filma događa tada. Nadam se da će ljudi, kojima je već pun kufer konzumerizma i tipične ovdašnje austrougarsko-balkanske licemjernosti, poželjeti vidjeti nešto drugačije...

S obzirom na božićnu atmosferu, hoće li 'Majka asfalta' biti promovirana kao božićni film?

Nisam baš siguran da će 'Majku asfalta' svakog Božića vrtjeti nakon Capre na televiziji, ha, ha. Ali ovo je božićni film, za ljude koji su svjesni da se ljepota Božića pretvorila u nešto nakazno...

Tema obiteljskog nasilja možda baš i nije u blagdanskom duhu...

Najmračnije stvari se događaju gotovo uvijek u vremenu za koje ne misliš da bi bilo prikladno. Upravo taj pojam prikladno je velika laž. Kad smo kretali u snimanje filma, pojavio se novi članak o ženi koja je bila prinuđena spavati s djetetom u automobilu. Malo-pomalo puca patrijarhat u ovim krajevima i treba prikazati sve devijacije. Ima nešto mračno iza tih božićnih lampica...

Tu su i božićna kritika konzumerizma te prikaz krize obitelji u njegovom kontekstu: pretpostavljam da nije slučajnost to što si smjestio radnju u šoping centar (iako u njemu nema zombija :))?

Šoping centri su postali utopijske oaze tzv. sretnih obitelji. Zamijenili su domove gdje ljudi komuniciraju i pretvorili ih u masu koja kupuje, čak ni to. Moram priznati da sam se osjećao sretan kao dijete kad smo snimali u šoping centru, sve me je to podsjećalo na Romerove filmove - na neki način shvatiš da je masa koja bezglavo kupuje ništa drugo nego nepregledna hrpa zombija...

Koji je uopće tvoj najgledaniji film?

'Blagajnica hoće ići na more' - 50.000 gledatelja.

A na koji si najviše ponosan?

Svaki film je neki maksimum tvojih kapaciteta u tom trenutku, tako da su mi svi iznimno dragi. Ono što me posebno veseli je uspjeh omnibusa kratkih filmova 6/6 ('Suša', 'Tulum') s Leonom Paraminski, koji rasturaju gdje god dođu. Mislim da je vrijeme da se vrate tzv. predigre s kratkim filmovima ispred dugih i u kinu i na televiziji.

A sljedeći? Planiraš li već nešto novo?

To mi je poziv, naravno, da, he, he. Nakon premijere 'Majke asfalta', krećemo u snimanje 'Mezanina', trećeg dijela omnibusa. Lokacija: Rijeka.